Vjerojatno ste u zadnje vrijeme primijetili sve češće rasprave na desnim i konzervativnim forumima i grupama o kršćanstvu i paganizmu. Ako jeste, onda ste zasigurno primijetili i rastući broj desnih simpatizera čiju profilnu ili naslovnu sliku krase prikazi kolovrata, Odina, Thora, Zeusa ili Peruna. Bez obzira koje im božanstvo viri s profilne slike, veže ih uvjerenje da će Zapad procvasti pod uvjetom odbacivanja kršćanstva i prihvata barbarskoga politeizma ili racionalnoga ateizma. Dakle, poraz lijevoga liberalizma, islamizma, rodnih i svih drugih ideologija koje se otvoreno suprostavljaju Zapadnoj civilizaciji se krije u povratku religijama naših dalekih predaka. Možda bi najprimjereniji naziv za nove simpatizere politeizma bio „politički poganin” jer osobno ne vjerujem da itko od njih prakticira predačku duhovnost kao takvu.

Iako se vodim onom starom „No enemies to the Right“, kod političkih pogana, za mene osobno, postoji jedna bojazan, a to je da je njihova duhovnost više prijetnja nego li spas Europi. Prvenstveno stoga što moderno poganstvo izvire iz ljevičarskih pokreta dvadesetoga stoljeća. Svakako, postoji određen broj desnih i konzervativnih pogana ali često je njihova religijska opredijeljenost rezultat neopravdanoga razočaranja u kršćanstvo ili otpora prema istome. Ono što želim reći jest da se poganstvo pojavilo pri desnici koja je vjeruje da je kršćanstvo iznevjerilo stari kontinent, i među političkim obraćenicima ljevice koji i dalje prkose kršćanskoj duhovnosti.

U vezi s prijašnjim zaključkom američki autor M. Strmiska u knjizi „Modern Paganism in World Culture“ navodi:

„Many people join or develop modern Pagan associations out of a deep disappointment with Christianity—a disappointment that leads them to renounce the religion of their childhood and family and seek out an alternative religious community with a spiritual perspective more in keeping with their personal values (Salomonsen 2002, 5, 111). A similar motivation applies to Jews, Muslims, or others who decide to reject Judaism, Islam, or other faiths in favor of a Pagan religion.“

Prva velika zabluda političkih pogana jest da je poganstvo dio Zapada. Ako ćemo vjerovati da su grčka filozofija, rimsko pravo i kršćanstvo temelji Zapada, to nam ne ostavlja puno mjesta da uguramo bogove krajnjega sjevera, Slavena i Olimpa te sve njihove spletke, sukobe i stalne borbe za moć i prevlast. Sam stav da su uvjerenja naših barbarskih predaka imala bilo kakvu ulogu u kulturnoj, političkoj i znanstvenoj dominaciji bijeloga kontinenta je netočan. Unatoč veličini antičke civilizacije, upravo je kršćanstvo treći elemet koji je uspješno sačuvao i prenio sva dostignuća Grka i Rimljana barbarskim narodima i to kroz pokrštavanje. Istim tim barbarima koji su težili uništenju antičke civilizacije i koju su prezirali.

Kršćanstvo je produžilo životni vijek Rima jer je u tu trulu i umiruću civilizaciju udahnulo kulturu života. Rimljani su prakticirali infaticid ženske novorođenčadi, što je kroz dugi niz stoljeća dovelo do demografske neravnoteže grada Rima koja je prijetila katastrofom. Pobjeda Crkve nad poganskim božanstvima u gradu Rimu je dovela do kraja te sramotne prakse. Nadalje, kršćanstvo je učvrstilo Rim postavši službena religija Carstva, podavši novi identitet i vrijednosti starome Carstvu koje je bilo na upravo na tom polju u potpunosti izgubljeno, i to upravo zbog mnoštva politeističkih religija i kultova koje su izmijenile Vječni Grad do neprepoznatljivosti. Kršćanski carevi su proveli reforme koje su u određenim periodima vraćale moć i sjaj. Na samom kraju, sve dobro što nam je Rim ostavio ljubomorno i strpljivo se čuvalo u zidinama samostana dok se situacija u Europi nije smirila. Kad je uspostavljen novi poredak na ruševinama Rima, upravo se kroz lojalnost novih europskih vladara rimskim papama očuvala politička moć Zapada. Crkva je očuvala i rimsko pravo čime je udarila temelj vladavine prava svim europskim državama, dok su pogani imali vrlo surove i primitivne metode dokazivanja i parničenja poznate pod nazivom „božji sud“.

Mnogi će od modernih pogana, baš kao i lijevi antiteisti, reći kako je Srednji vijek bacio civilizaciju u mrak i uništio napredak postignut u antici te način života poganskih plemena, ali napredak znanosti i tehnologije koji je postignut u Srednjem vijeku nemjerljiv je s postignućima prethodnih civilizacija na europskom kontinentu. Razlog tomu leži u jednoj vrlo jednostavnoj razlici poganskog i kršćanskog svećenstva. Pogansko svećenstvo, a samim time i njihove sljedbe su vjerovali da su bogovi hirovita bića čija volja nije stalna te je podložna raznim promjenama pa time i svijet oko nas. Kršćanski kler je vjerovao da je Božje stvaranje svijeta savršeno isplanirano, da su njegovi zakoni vječni i nepromjenjivi te da je zadaća čovjeka koji želi razumjeti Božju volju shvatiti svijet oko nas i zakone prirode. Katolička crkva je ta koja je osnovala institucije na kojima će se sakupljati ljudska znanja iz prirodnih i humanističkih znanosti, i prenositi na nove generacije stvorivši preduvjete za pravni, ekonomski i tehnološki napredak europskog kontinenta.

Drugi veliki uspjeh kršćanstva je stvaranje novih etničkih identiteta koji su do danas opstali, a izrodili su se u razdoblju pokrštavanja one smjese naroda i plemena koja se prelila preko limesa Rimskoga Carstva. Kao što je rekao G. K. Chesterton:

„To je ono što čini kršćanstvo istodobno toliko zanimljivijim od poganstva, baš kao što katedrala u Amiensu nije bolja od Partenona nego zanimljivija. Ako netko želi suvremeni dokaz svega ovoga, neka razmisli o zanimljivoj činjenici da se pod kršćanstvom Europa (ostajući u jedinstvu) razdijelila na pojedine nacije. Domoljublje je savršen primjer ovog namjernog balansiranja u naglašavanju različitih stvari. Instinkt poganskog carstva rekao bi: „Svi ćete biti rimski državljani i nalikovati jedni na druge. Neka Nijemci budu manje usporeni i manje smjerni, a Francuzi manje skloni eksperimentima i brzini.“ Ali instinkt kršćanske Europe govori: „Neka Nijemci ostanu spori i smjerni kako bi Francuzi mogli biti sigurniji u svojoj brzini i eksperimentiranju. Iz ovih krajnosti ćemo učiniti ravnotežu. Apsurdnost zvana Njemačka ispravljat će ludost zvanu Francuska.“

Misao o rađanju europskih naroda kroz vjeru u Krista je oblikovao i britanski povjesničar Christopher Dawson u svojoj knjizi „Razumijevanje Europe“:

„Oblikovanje zapadnog kršćanstva, započeto obraćenjem barbara i nastojanjem Crkve da tim barbarima prenese tradiciju sredozemne kulture, označava novu etapu u razvitku Zapada i rađanje nove europske zajednice naroda.“

Veliki Chestertonov uzor, sv. Toma Akvinski je napisao kako iza Boga i obitelji čovjek duguje odanost svojoj domovini. Istina je da su od pojave kršćanstva europske sile ratovale međusobno, ali porivi za totalnim međusobnim istrjebljenjem se pojavljuju s ideologijama racionalnoga ateizma i novopoganstva koje su rasu i klasu stavile na pijedestal koji pripada Bogu, a istoga proglasili mrtvim. S druge strane, kršćanstvo i znak križa su u kritičnim vremenima ujedinjavali Europu i europske narode - potomke rimskih legionara i barbarskih ratnika.

Druga velika zabluda neopoganstva jest da je kršćanstvo židovski virus koji je upropastio Europu i unijelo socijalističko liberalni sustav vrijednosti u Zapadnu kulturu. Ako ijedna religija u svijetu ima izražene ljevičarske tendencije onda tu prednjači paganizam. Dakako, ne u izvornoj religiji naših predaka već u new age verziji. Dovoljno je preletjeti stranice eminentnijih neopoganskih grupa poput Wicce i zateći će Vas ogromna količina socijalizma, matrijarhata i LGBT promidžbe. To ne znači da su svi oni koji se smatraju neopaganima pobornici ljevice, ali činjenica jest da se neopaganski pokret pojavio u razdoblju između 1967. i 1970. godine, dakle u razdoblju šezdesetosmaške kontrakulture i hipijevskog pokreta, a da su desni neopagani disidenti unutar pokreta. No, protivnicima i javnome forumu je zajedničko uvjerenje o protuprirodnosti kršćanstva. Već spomenuti Strmiska piše:

„In the popular discourse of modern Paganism, as can be found in Pagan magazines, websites, and Internet discussion venues, Christianity is frequently denounced as an antinatural, antifemale, sexually and culturally repressive, guilt-ridden, and authoritarian religion that has fostered intolerance, hypocrisy, and persecution throughout the world. For these reasons, Christianity is felt to be totally alien to the worldview of Pagan religions in both their ancient and modern forms, with nature, including human sexuality, regarded not as shameful but as sacred and with an acceptance of a wide choice of religious activities and affiliations, as prevailed in ancient Greece and Rome. Though an erudite Christian might object to this characterization of Christianity as antinatural, antisexual, and authoritarian, this is indeed the prevalent perception among contemporary Pagans. There is therefore a deeply felt conviction that Christianity and Paganism represent fundamentally opposing value systems.“

Iz citiranoga teksta je jasan zaključak da se neopagani i kršćani zauzimaju za potpuno drukčije vrijednosne sustave. Obzirom na razdoblje u kojem neopaganski pokret nastaje i na utjecaje sotonsističkih i okultističkih autora i redova, nije čudno njihovo glorificiranje pokreta slobodne ljubavi, feminizma i ostalih plodova frojdomarksističkoga shvaćanja seksulanoga morala i etike. Neopaganski pokret se dakle razvio unutar filozofije koja je prezirala patrijarhat, bijelu kršćansku srednju klasu, neporočnost, monogamiju i monogamnu heteroseksulanost. Interes djece cvijeća za izumrlim europskim religijama nije bio vezan za pitanje identiteta već za protivljenje tada prevladavajućem zapadnom kršćanskom moralu. Tu još treba imati na umu da su na tu generaciju i na ljeto ljubavi imali velik utjecaj i novi sotonistički pokreti koji su nastali početkom dvadesetog stoljeća, a koji su također u kombinacijama s poganstvom tražili ljudsko oslobađanje od kršćanskoga morala kroz slobodnu ljubav i zlouporabu opojnih sredstava.

Još jedna velika zabluda naših novopoganskih prijatelja jest da je prihvaćanje politeizma jedini način očuvanja europske rase. Ni u prošlosti ni u današnjosti. Prvi koji će ih u tome opovrgnuti su postupci njihovih drevnih uzora; skandinavskih Normana. Naime, kako su normanski vikinzi bili vrsni mornari, trgovci i pustolovi, stvorili su ekonomske, političke i diplomatske veze s Arapima s kojima su rado slavili njihove zajedničke uspjehe ali i jačali to savezništvo uzimanjem arapskih žena. Tako nije bilo ništa neobično da u svojim ekspedicijama prema Bizantu produže na Bliski istok kako bi si mogli naći Šeherezadu za suprugu. Štoviše, jedan dio velikih vikinških pljačkaških pohoda na Franačku su bili planirani usporedno sa velikim arapskim ofenzivama prema južnim granicama franačkoga kraljevstva. Tako su sjeverni pogani bili prvi veliki saveznici islama u Europi, a njihova svijest o rasi i međurasnim brakovima bila je puno drukčija nego li je danas zamišljaju desni pogani. Osim zajedničkih ekonomskih interesa vezalo ih je neprijateljstvo prema novim rastućim kršćanskim silama zapadne Europe koje su bile cilj pljačkaških pohoda vikinških flota, ali i cilj širenja islamskog kalifata.

Možemo kao drugi primjer uzeti rimske careve i aristokraciju koji su rado prihvaćali sve pomodne vjerske sljedbe koje su dolazile s afričkog i azijskog kontinenta, i prihvatili u vjeru niz semitskih božanstava, a zaboravili na rimske bogove, čime su nepovratno izmijenili krajobraz rimske kulture.

Ne tvrdim da je cilj bilo koje religije očuvanje rase (osim možda judaizma koji je uvijek sadržavao jaku etničku notu) jer su religije usmjerene prvenstveno ka duhovnom napretku pojedinca koji pripada određenoj vjerskoj sljedbi. Zašto onda novopogani vjeruju u očuvanje bijelaca kroz vjeru predaka? Iskreno ne znam, ali mogu pretpostaviti da takvo uvjerenje potječe iz romantičarskoga nacionalizma koje je prvenstveno služilo kao pjesničko nadahnuće u romantizmu ali nacionalsocijalisti su ga u politici pretvorili u opasnu iluziju.

Uzaludno je očekivati da će bilo koje izmišljeno božanstvo utjecati na susprezanje spolnih nagona, a pogotovo u svrhu nemiješanja s pripadnicima drugih rasa i naroda. U poganskim krugovima pitanje etniciteta je također bilo predmetom gorljivih rasprava. Tako su američki pogani europskoga podrijetla odbacili etnicitet kao bitan dio vlastite religije, što je postala bitna razlika između pogana Europe i Novoga svijeta. U Europi su stvari otišle u dva smjera:

„Modern Pagans who view ethnicity as central to their religion may limit membership in their organization to people who claim or demonstrate ancestral links to the ethnic group historically associated with the particular religious tradition undergoing revival. For European Pagans, language also enters into the ethnic equation, as knowledge of the language of a particular Pagan tradition is among the means of demonstrating ethnic belonging. Such ethnic exclusivity has been hotly debated and sometimes condemned as racism by observers and critics; as a consequence, some Pagans have completely rejected ethnic identity as a criterion for membership. Comparative Perspectives 17 They take the view that those who feel a sincere pull to the gods and goddesses or other aspects of a particular Pagan tradition are entitled to membership based on their feeling of personal belonging. In the case of modern Celtic Paganism, Marion Bowman (2000) has coined the phrase Cardiac Celts to indicate the broad category of people without any definite Celtic ancestry who are drawn to Celtic myth and religion on an emotional level and so conceive of themselves as spiritual Celts, if not ethnic ones.“

Mnoge su poganske sljedbe zadržale etnicitet kao bitan dio vlastitih duhovnih uvjerenja, ali ne na način rasne i biološke determiniranosti, dok su neke sljedbe proširile mogućnost učlanjivanja na sve ljude privučene njihovom mitologijom ili čak ako su uvjereni da su u prošlom životu bili Kelti, Germani ili Slaveni.

Barbarski kraljevi ranoga srednjeg vijeka su prihvaćali Krista jer su time prihvaćali pismenost, znanost, filozofiju i legitimitet, a danas tobožnji spasioci Europe ga odbacuju. Mnoge pristalice rodnovjerja prebacuju kršćanima pojave lomača, pogubljenja i inkviziciju ali  okrutn(ij)e prakse su bile pojava antike i unutar barbarskih plemena. Po čemu su antička spaljivanja na lomačama, gladijatorske borbe, ubijanje nezdrave i ženske novorođenčadi i ljudske žrtve oznaka naprednosti? Jer to su sve pojave mnogoboštva koje su preživjele pojavu kršćanstva. Da, kršćani su nasilno uništavali pogane u pojedinim slučajevima, ali pogani su uništavali kompletnu civliziaciju koja je tek trebala dominirati globusom. Dosta je da pogledamo primjer na hrvatskome tlu: Salona. Tko je uništio taj kršćansko-antički grad i ekonomski centar dalmatinske obale? Barbarski pogani nisu štedili nikakva dostignuća europskoga kontinenta na isti način na kojih ih neće štediti ni Turci ni Mongoli tijekom svojih invazija. Osobno gajim romantično poštovanje prema tim dalekim precima, pa i njihovim uvjerenjima do dolaska Evanđelja jer kako je Chesterton zaključio kršćanstvo je stavilo poganstvo u ograde, u dvorište dopuštenoga. Pogani kasne antike i ranoga srednjeg vijeka nisu izabrali hodati u tami dok neopogani sami biraju tamu i neznanje nazivajući ih „starim vrijednostima i identitetom“.

Samoga Krista i njegov nauk ne možemo promatrati iz naše ljudske perspektive i pokušavati ga smjestiti u politički spektar, ali kršćanstvo svakako nije religija ljevice osim nekome tko površno tumači okretanje drugog obraza te bogataše i iglene uši, i onda uporno tupi o tome baš kao što je nekada tupio kako je kršćanstvo izvor desnih ideologija. Kršćanstvo nije ni lijeva niti desna religija nego istinska. S druge strane, u tekstu je argumentirano zašto neopognastvo ne može biti snaga koja će izvući Europu i Zapad iz kaljuže koju smo si sami stvorili, te zašto osoba tih duhovnih uvjerenja ne može biti poklonik zapadne civilizacije. Prezirati jedan od tri stupa Zapada te čini neprijateljem Zapada, a ne spasiteljem. Dakako, ne moraš biti pobožni katolik koji svakodnevno ide na misu i moli krunicu kako bi volio zapadnu civilizaciju ali nužan je uvjet poštovati kršćanski doprinos zapadnoj kulturi. Jedina stvar koju neopogani ističu, a da je točna jest to da je kršćanstvo strani element na europskome tlu ali tim više je očito da je to ono što je falilo antičkoj Europi. Antički judaizam je prezirao sve što je helenska i rimska kultura dala. Kršćanstvo nije, već je sve te uspjehe nastojalo učiniti još većima nego prije dajući im univerzalnu duhovnu dimenziju. Dimenziju koju barbari nisu mogli dati jer je nisu ni imali niti su je mogli razviti.

No, naposljetku stoji činjenica da i neopogani i konzervativni kršćani vjeruju u pripadnost istoj civilizaciji i svjesni su da kuća u kojoj zajedno živimo izgara i propada, ali neopogani moraju shvatiti da se vatra ne gasi benzinom. Osobno vjerujem da na desnici nemam neprijatelja i imat ću uvijek puno više zajedničkoga s konzervativnim neopaganom nego s Teresom Forcades i sličnim likovima ali neopoganstvo nikada neće biti odgovor na pitanje duhovnosti europskoga kontinenta.

Evan MacIan