Blut und erde – nacija bez Logosa
Ideja. Taj subjektivni misaoni sadržaj koji oblikuje našu svakodnevnicu. Ideje kao plod parenja naših iskustava i naših želja čije korijenje seže duboko u podsvijest, ali poput krošnji strše u više razine svijesti pokušavajući doseći najvišu ideju - Ideju dobra. Čovjek živeći svoj život tako boravi u carstvu ideja gdje opredjeljujući se za određenu konstelaciju istih u nekom konkretnom misaonom procesu zauzima poziciju svoje istine o stvarima i pojavama na koje se te ideje odnose. Ipak osuđen na vječni sukob u sebi, sukob njegovih istina i jedne Istine, gdje čovjekove istine idu tamo-amo poput penduluma i pri prolasku iz lijeve u desnu i iz desne u lijevu amplitudu, ipak u djeliću vremena budu poravnate s početnom pozicijom equilibriuma odnosno istinom. „Što je istina?“, pitao je Pilat stojeći pred utjelovljenim Logosom. Zaista osupnuti banalnošću odgovora možemo reći, a ne pogriješiti da je istina je ono što jest i vidimo na primjeru penduluma da je ekskluzivna. I kako onda pomiriti našu istinu s onom jednom Istinom?
Pristup idejama može biti rigidan i fluidan. Netko brzo prihvaća druge ideje, reciklira ih te djelomično ili potpuno integrira u svoj svijet ideja. Gleda svakojake vrste riba u tom morskom plavetnilu svih mogućih ideja, i one oku ružne i one oku lijepe, i male i velike i jednobojne i šarene. Roneći može dolje vidjeti i druge vrste životinja; i one koje obitavaju na dnu, školjke, rakove pa i kamene grebene, koralje, razne vrste morskih biljaka. I sve ga to oduševljava i začuđuje u isto vrijeme. No, postoje „ronioci“ koji ostanu u plićaku u vodi do koljena pa se onda opsesivno i posesivno navezuju za neke crne potkove bačene u more s obale ili pak na neku crvenu morsku zvijezdu ne znajući da postoje dubine u kojima je čitavo carstvo drugih morskih entiteta.
No, i jedne i druge, i one koji se bućkaju u plićaku i one koji rone u velikim dubinama kroz površinu mora obasjava sunce koje im omogućuje da vide to što vide. Sunce je ovdje kao najveća ideja, ideja dobra. Ono isto sunce koje bi otvorilo oči ljudima u Platonovoj spilji. Povijest nas uči, a i život sam, katkada ponajviše onaj obični banalni, svakodnevni, život da postoje sukobi ideja. I tako, najgore i najkrvoločnije stvari u povijesti civilizacije je uzrokovao upravo čovjek koji je imao neko svoje carstvo ideja oko koje je okupio sebi slične. Osvijestiti sam sebi i dopustiti da u drugima postoji, također, svijet ideja prvi je korak društvenom kompromisu. No, taj kompromis neće biti dovoljan ako svi ne pogledamo u sunce, u vrhunaravnu Ideju dobra.
KONZERVATIVNA IDEJA, VJERA I NACIONALIZAM
Ako su latice ideje oko čovjekova bića, onda jedna od beskonačnog broja tih latica jest ideja o uređenju totaliteta društvenih odnosa oko njega. Na kojim vrijednostima, svjetonazorima, društvenim postavkama graditi društvo jedne države? Jedno od tih modusa uređenja, a polazeći od grube podjele društva na liberalno i konzervativno, jest ono konzervativno, možemo reći i tradicionalističko. Ovdje valja naglasiti kako u hrvatskom javno-političkom diskursu vlada potpuna zbrka, kako pojmova tako i polova, u najpopularnijoj političkoj bipolarnoj klasifikaciji politika, lijevo to jest, desno. Svjestan da unutar navedenih kategorija postoje subkategorije koje ih raščlanjuju po svojim posebnim karakteristikama i da ponekad jedne s drugima ne stoje u nužnoj paradigmatskoj svezi, staviti ću ih na istu, desnu, ravan upravo kako bi tekst bio u tome smislu konzistentan i jasan našem etnosu. Prvo obratimo pozornost na važne statističke podatke. Prema popisima stanovništva iz 2001. I 2011. godine jest nešto manje od 88% to jest, nešto više od 86% osoba koji se izjašnjavaju katolicima, što je konkretno nešto manje od 4 milijuna, odnosno nešto više od 3,5 milijuna ljudi. Ljudi sa imenom i prezimenom, naših prijatelja, kolega, poznanika, sugrađana. Takva činjenica dopušta legitimitet tekstu dovesti u vezu vjeru i vlast. Kada bi na trenutak eliminirali društveno-političku stvarnost i pogledali strukturu stanovništva prema religijskom opredjeljenju zaključak se nameće sam po sebi: stanovništvo velikom većinom stoji u katoličkoj vjeri. No, stoji li zaista s obzirom na paradoks da je unatoč toj činjenici, hrvatsko društvo neuredno na gotovo svim razinama. Kako to da ta skoro devedeset postotna katolička Hrvatska stalno pleše nad ponorom u koji svako malo upada, no opet se poput feniksa ponovno rađa i onda opet repetuira isti ples smrti. Stvarnosti kao što su vjera i religija bliski su desnoj misli. Racionalno-logički se očekuje onda da građani sa tog desnog, vjernički katoličkog spektra, a kojih je ogromna većina, izabire u mudrosti duha svoje predstavnike na vlasti. Nažalost, ne možemo svjedočiti istome. Gdje je ta disjunkcija pokušati ću dati odgovor u daljnjem razmatranju.
Najmarkantnija asocijacija koja se veže na to desno jest domoljublje odnosno patriotizam, a koji nekako uvijek ima veliki energetski potencijal kliznuti u nešto što se zove nacionalizam po modelu patriotskog inspirija i nacionalističkog ekspirija. No, odmah na početku napravimo distinkciju između domoljublja i nacionalizma. Naime, često smo svjedoci tog pojmovnog nabacivanja kao gnjilim rajčicama koje se već u rukama raspadaju. I zaista kao da oba pojma nose u sebi identičnu supstanciju, kao da kroz prozor kuhinja i domoljublja i nacionalizma dolazi isti miris, a zapravo u praktičnom smislu vidimo, i povijest je nebrojeno puta pokazala, da se razilaze u izvedbi. Domoljublje je odnos koji je proizašao iz najvišeg odnosa - iz ljubavi. Izražaj ljubavi prema svojoj zemlji u kojoj uživaš dar života, prema pripadnicima naroda te zemlje, prema svoj materijalnoj i nematerijalnoj baštini koja ju specifično karakterizira. Ali ne po ekskluzivnom principu odioznosti prema ne-svojemu, već otvorenosti ljubavi prema onima koje vidiš pokraj kada se okreneš oko sebe, kako onima prvima pokraj sebe - svojoj obitelji, prijateljima, sugrađanima tako i onima drugima, trećima, stotima; po centripetalnom načelu koji nadilazi i samu naciju: obitelj, grad, zavičaj zemlja, kontinent, svijet. Istinskom ljubavlju kojom nas uči Sveti Pavao u poslanici Korinčanima. S druge strane, nacionalizam kao doktrina koji naciju vidi kao cilj svakog političkog nastojanja, a nacionalni identitet vidi kao mjeru svake ljudske vrijednosti (Anthony D. Smith) i pretpostavlja da je odnos prema naciji iznad svakog drugog osobnog ili grupnog identiteta, gdje je primordijalni supstrat nacionalizma nacionalna svijest najčešće kao sentiment dakle subjektivno iskustvo sa sastavnicama nacije. I tako dolazimo do problema disjunkcije, gdje schisis leži u nekonzistentnoj priroda čovjeka u permanentnoj sklonosti pretakanja jedne ideje u drugu pa se tako domoljublje i nacionalizam stalno pretaču jedno u drugo i to predstavlja onda otežavajuću okolnost u uspostavi zdravog suživota. Desno političko tijelo u svojim idejama o uređenju države u svojim intrinzičnom totalitetu društvenih odnosa kao i ekstrinzičnim međudjelovanjima sa drugim subjektima s kojima dolazi u posredni ili neposredni doticaj utjelovljuje gore navedeno permanentno pretakanje. No, osvrnimo se još na trenutak na povezanost nacionalne svijest to jest, nacionalnog osjećaja s religijskim obrascima. Vjera i Nacija. Što međusobno povezuje ta dva pojma duboko i iracionalno usađena u konzervativno političko tijelo, gdje gornji ekstremiteti predstavljaju predstavnike u vlasti, a donji glasače koji su ih legalizirali i politički ovlastili? To dekapitirano i sterilizirano tijelo koje pijano tetura pod hrvatskim društveno-političkim nebom. Konzervatizam kao ideja odnosno pogled na totalitet društvenih odnosa jest ta veza koja povezuje vjeru i naciju. Zato se u nas nacionalni i vjerski imaginarij često mogu vidjeti zajedno. Dakle, postoji određena bihevioralna i semiotička pravilnost u „desnome“.
SUBORDINIRANI LOGOS
Alegorijski pogled na odnos vjere i nacije u kontekstu stremljenja uređenju države kao zajednice svih državljana može se dočarati speleološkom slikom - uspinjanjem na planinu. U nižim predjelima, dok je još zrak bogat kisikom, dva penjača Vjera i Nacija zajedno funkcioniraju, drže se zajedno, skupa jedu, skupa piju. No, što se ti naši penjači više uspinju, u jednom ključnom trenutku kao da se dogodi moment hipoksemije, gdje vjera počne kopniti i zaostajati za nacijom. Tako, dok nacija suvereno korača naprijed, vjera je ostala ispod oblaka i više se ne vidi. Tu sliku si možemo predočiti kao mudrog starca koji zaostaje i naivnog mladića koji juri naprijed ne obazirući se. Ako zamrznemo sada sliku planine s pogledom iz daljine, vidimo da tada vjera, kao vjera u Stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga biva subordinirana naciji. Taj momentum subordinacije vjere naciji jest suštinski uzrok hrvatskog problema. Tako jureći prema vrhuncu planine nacija u svojoj hipoksičnoj svijesti prelazi u patološku, incestuoznu vezu prema krvi i zemlji i zalazi u svijet navezanosti, odnosno svijet „Blut und Erde“ kao paradigme čovjekovog pogleda na total društvenih odnosa. Tako se zemlja i krv (država, regija, grad, selo, naselje, kvart, zastava, grb, himna, poklič, preci, nasljednici, čiste loze, nadljudi, nadrase) nalaze u subordiniranom odnosu prema vjeri. Vjeri kao transcedentalnoj stvarnosti koja je u isto vrijeme usmjerena i imanentna utjelovljenom Logosu, toj vječnoj riječi Očevoj. I što onda očekivati kada na vrijednosnoj ljestvici iznad Logosa postavimo sve drugo? Tko je još lud da vjeruje da odnosi „Blut und Erde“ mogu donijeti prosperitet, kada su u dvadesetom stoljeću donijeli toliko krvi u obliku i lijevih i desnih totalitarnih režima. Nemojmo se, dakle, ništa čuditi već učinimo introspekciju i utvrdimo je li naš unutrašnji prostor dovoljno uređen.
MANIFESTACIJE
Svi državni problemi, primjerice, nezaposlenost, loš ekonomski status, iseljavanje, problemi u brodogradilištima, migrantska kriza, loša sudbena vlast; sve su to fenotipi mutiranog genotipa, gdje smo mi u naš genotip nešto dodali, izbacili to jest, zamijenili istinu sa laži. I ne treba tražiti krivce samo u vlasti i političarima već u dobroj mjeri u duhu naroda. Jer narod i njegova metafizika su kalup vlasti po jednostavnoj maksimi: kakav narod, takva vlast. A čovjek, zoon politikon, će izgraditi zemaljski život upravo onako kako zamišlja vječni život s onu stranu koprene, a upravo, jer ga niti ne zamišlja, onda ovozemljaska stvarnost postaje sve više pustinjom s pokojim oazama. Zato je moralno-politička dužnost, u jednom metafizičkom zagrljaju, čas se zagledavati u utjelovljeni Logos, čas u narod kao metaforu skupa političkog djelovanja. Tada će politika biti vrst društvene djelatnosti za opće dobro svih građana. Sve dok naše ideje, pa tako i ideje o osjećaju ljubavi prema materijalnim i nematerijalnim stvarnostima, ne prođu kroz sito i rešeto utjelovljenog Logosa, gdje će preostati onaj fini ostatak, destilat, od primarne smjese i kao rosa pasti na naše ideje ne možemo očekivati korak naprijed u ostvarivanju sreće i blagostanja. Jer ta iskrivljena, istinom nepročišćena ideja o vjeri je suština problema ovdje, taj naš poganski, idolatrijski, starozavjetni pristup koji je eliminirao sve proroke istine. Vjera svedena na rutinu i folklor. Gledajući prema obzoru u budućnost javlja mi se bojazan, hoće li neko novo buđenje europske ili svjetske desnice još jednom pasti na razinu ispod životinje ili će naučiti iz povijesti. Hoće li se opet ideja nacije okliznuti u neki novi nacionalizam, neki novi totalitarizam i poput našeg ronioca utopiti u vodi do koljena, znajući da je put na planinu često popločen dobrim namjerama.
ZNAKOVI VREMENA
Ostaje nam utjeha u vjeri da je i ovaj egzistencijalistički žrvanj dio Božje providnosti (znakova vremena) i kao da čujem šapat kroz nebesa koji nas opominje i podsjeća na Logos. I zaista ne preostaje se nadati da se ovaj naš, ako hoćete europski, narod neće još dugo mučiti u porođajnim bolima dok ne prihvati taj Logos. Zapisano je da Bog i krivim crtama piše ravno. Stoga lijepe i afirmativne vrijednosti konzervativne, tradicionalne, desne misli sačuvajmo prvenstveno od sebe, od zahtjeva našeg ratia koji je grijehu sklon, slab i nesavršen. Tako čista, će zasigurno naći svoje mjesto pod nebom kada i ako joj bude dano odozgo; i legitimirajmo svoj esencijalni identitet prema Istini, a ne prema naciji. Tako pristupajmo i odgoju, prenosimo supstancu istine, koja je ljubav, sreća i blagostanje svih bez izuzetka. Tek tada gledajmo plemeniti preobražaj nacionalne, materijalne i nematerijalne baštine, u istinu po Logosu.