U srijedu, nakon seminara kaznenoga prava, dvojica su prijatelja otišli popiti jedno pivo u pivnici. Znali su da ne će popiti samo jedno, no tako su iz navike svaku srijedu govorili: „Idemo na samo jednu pivu...” Bit svega nije bilo pivo, nego njihov razgovor o Bogu. Misao o Bogu ih je zaokupljala od njihovih najranijih dana. Zapravo je njihovo prijateljstvo počelo na satovima astronomije, kada je jedan od njih primijetio drugoga kako čita knjigu iz područja mariologije.

Sjeli su u pivnici za težak tamnosmeđi drveni stol. Njihovi karakteri i životni putovi su bili različiti poput Hesseovih Narcisa i Zlatoustog. Različitost se očitovala čak i u vanjštini – crna / plava kosa, crne / plave oči. Tim više su bili fascinirani kako obojica, tako različiti, imaju jasno usmjerenu misao prema Bogu, i kako često u formi pitanja razmišljaju o njemu. On je bio temelj njihovoga prijateljstva. Jednom prilikom posjetili su Rim i Vatikan. Šečući Rimom stalno su susretali dvojicu bosih hodočasnika u habitima, da bi ih naposljetku primijetili i na misi u crkvi Sv. Petra, u redu iza njih. Kasnije su su se složili da su oni zapravo bili simbol njihovoga prijateljstva, koji ih zove na put u daleku Afriku. Prvo pivo popili su prisjećajući se te uspomene. Upravo su takve uspomene bile motiv za više rundi, jer bilo im je jasno da se pred kraj života ne će sjećati učenja za ispite već takvih trenutaka.

U drugoj rundi ovaj s crnim očima postavio je sljedeću tezu: apsolutno spoznati Boga značilo bi postati Bog, stoga nikada ne ćemo moći apsolutno spoznati Boga. Plavokosi se na to upitao, čemu onda teologija, to jest ima li ona onda smisla? Crnokosi se zamislio i rekao da je ona u biti sredstvo približavanja Bogu i da joj tu najviše pomaže filozofija kao njena sluškinja. „Amor Dei intellectualis” Barucha de Spinoze je pravi put približavanja Bogu. Bez obzira što apsolutna spoznaja kao cilj nije ostvariva, treba pokušati što više se približiti. Onaj tko bolje razumije Boga, taj je Bogu bliži. Plavokosi se malo zamislio, zatim majeutički dalje nastavio s pitanjima: je li Bog iznad logike čovjeka? Crnokosi se na to zaletio s odgovorom i potvrdio da jest, te citirao Tertulijana: Credo qiua absurdum est (vjerujem jer je apsurdno). Plavokosi je odmah uputio nekoliko novih pitanja: ako je logika oruđe čovjekove spoznaje u filozofiji, nije li onda posve besmisleno ili štoviše suludo pokušavati spoznati Boga? Zar nije upravo ljubav kao najbolje sredstvo približavanja čovjeka i Boga, ono na što nas upućuje Pavlova poslanica Korinćanima? Nije li zapravo bolje i ljepše jednostavno voljeti Boga i zahvaljivati Mu na samoj činjenici postojanja?

Crnokosi je utihnuo pred brojnim i dubokim pitanjima plavokosoga prijatelja. Stigla je treća runda piva. Crnokosi je baš prethodni dan završio čitanje romana Georgesa Bernanosa „Pod Sotoninim suncem”. U njemu se sporedni lik Antoin Saint-Marin, kao utjelovljenje tipičnoga francuskog intelektualca, na kraju suočava s duhovnošću glavnoga lika, svetca Jaquesa. U intelektualizmu toga intelektualca razotkrivena je taština kao velik grijeh. Uz taštinu ide i oholost zbog koje se od Boga odmetnuo anđeo Lucifer. Prepričao je plavokosom prijatelju svoje iskustvo s tom knjigom, i iznio zaključak kako je za odnos s Bogom bitnija duhovnost čovjeka kroz ljubav, vjeru i ufanje nego čisti intelektualizam. Intelektualizam može biti samo pomoćno i dodatno sredstvo duhovnosti. Plavokosi se zadovoljno smiješio jer je metoda posuđena od Sokrata dovela njegovoga prijatelja do istine, i nadodao kako se slaže s njim. Runde su se zaredale dalje pa su rasprave prešle na poeziju. Plavokosi je recitirao Matoša, crnokosi Baudelairea. Prije nego što su se sasvim pijani rastali, čvrsto su se dogovorili da će sljedeću srijedu nakon seminara kaznenog prava, zbilja otići na samo jedno pivo.