Dana 10. svibnja 2018. godine u 17 sati u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici održalo se predstavljanje prijevoda knjige Paula Veynea Jesu li Grci vjerovali u mitove?, s podnaslovom „Ogled o konstitutivnoj imaginaciji”. Predstavljanje su vodili Dijana Bahtijari, Jelena Marohnić i Marina Milićević Bradač. Najavljeno je bilo u programu Kliofesta i sudjelovanje Hrvoja Gračanina no on se, bez obrazloženja od ostalih sudionika, jednostavno nije pojavio.

Urednica Dijana Bahtijari iz nakladničke kuće Tim press držala je ulogu moderatora, stoga je predstavljanje započelo njezinim uvodnim riječima. Ukratko je izložen životopis autora Veynea, francuskoga povjesničara i arheologa, te je spomenuto kako je još jedna njegova knjiga, Palmira : nezamjenjivo blago izdana 2016. godine, predstavljena na prošlogodišnjem Kliofestu. Ono što nisu spomenuli predavači, jest da Wikipedia otkriva kako je trenutak političkoga buđenja autora bio ispred reljefa koji slavi oslobođenje grada (na kraju bulevara St. Michel) nakon čega se pridružio Komunističkoj partiji Francuske. Wikipedia (verzija na engleskom jeziku) dalje navodi kako je predstavljen autor ostavio partiju četiri godine kasnije. Također, predavači su propustili spomenuti da se prema podatcima s Wikipedije godine 1978. Veyneov epistemološki esej izdavao ponovno, u novom paketu sa dodanim esejom o Michelu Foucaultu kao povjesničaru: Foucault révolutionne l'histoire. U tome je eseju Veyne odstupio od inzistiranja na povijesti kao pripovijesti, usredotočivši se umjesto toga na to da Foucaultovo djelo predstavlja glavnu promjenu u povijesnom razmišljanju. Bit Foucaultove "revolucije" bila je, prema Veyneu, u pomaku pozornosti od "predmeta" do "praksi", kako bi se istaknuo način nastanka epistemoloških objekata, a ne oni sami. Sve nam to izričito ukazuje da se radi o klasičnom postmodernizmu - kao neomarksizmu u celofanu. Odnos između povjesničara antikviteta i filozofa također je utjecao na Foucaultov prijelaz prema antici u drugome svesku Povijesti seksualnosti, kao i njegovo čitanje liberalizma na javnim predavanjima (1978-9). Godine 2008. Veyne je objavio cjelovitu knjigu o Foucaultu, obradivši pojedine teme iz svoga eseja iz 1978, proširivši ga na intelektualni portret. Eto, to je izostavljeno u predstavljanju knjige - namjerno ili slučajno?

Nakon izlaganja životopisa, u uvodnom su se govoru izložile neke osnovne postavke načina promišljanja problematike knjige, istaknute u njezinu naslovu: mogućnost polovičnoga vjerovanja u mitove, dvosmislenost mitova, promišljanje o aktivnom stvaranju mita kao istine, mogućnost usporedbe vjerovanja Grka iz antike s današnjim vjerovanjima. Temeljni mislioci na koje se autor Veyne referira jesu Karl Marx, Friedrich Nietzsche i Sigmund Freud (sasvim slučajno, po nekim autorima poznati kao arhitekti kulture smrti Zapada), dok se pak u izvorima referira na autore helenističkoga razdoblja. Izložena je također i struktura knjige (231 stranica, 10 poglavlja, Uvod i Predgovor).

Odmah nakon pozdravnog uvoda riječ je dobila dr. sc. Marina Milićević Bradač, redovita profesorica Odsjeka za arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U svome izlaganju sadržaja i načina promišljanja u knjizi, istaknula je da autor povezuje koncept vjerovanja sa filozofskim školama i sistemima. Utvrdila je i da ne postoji jedinstvena definicija mita, već otprilike 40 raznih teorijskih prijedloga. Istaknula je skromno da se autor vodi etiološkom teorijom koja se povezuje sa Mirceaom Eliadeom. U toj se teoriji traga za uzrocima mita u stvarnome svijetu, odnosno nastoji se prepoznati koje je to djelovanje ili čin doveo do nastanka mita kao nacrta za uzorno ponašanje. U tom kontekstu se spomenula ritualna teorija mitova i teorija jednom davno. Istaknula je bitnim razmišljanje autora Veynea da veliki kreativci antike, književnici ili filozofi (Eshil, Platon, Sofoklo, Homer, Sokrat) nisu pouzdani kao put prema istini o podrijetlu mita jer navodno sami ne vjeruju u njih, već ih izmijenjuju za potrebe umjetnosti ili filozofije. Suvremenu percepciju mitova osobno je usporedila s euhemerizmom, tvrdeći da je to pristup najbliži današnjem ateističkom pogledu na svijet. Euhemerizam je pristup tumačenju mitologije gdje se polazi od pretpostavke kako su mitovi i legende zasnovani na stvarnim povijesnim događajima i osobama. Isti pristup drži da povijesni događaji, kroz prepričavanje pripovjedačevim preuveličavanjima, postaju legende, pritom nakupljajući izmjene i nove detalje koji odražavaju društvene običaje. Euhemerizam je nazvan po grčkom mitografu Euhemeru (starogrč. Εὐήμερος) iz 4. st. pr. Kr., koji je bio jedan od ranih pobornika ovoga načina razmišljanja. U novijoj literaturi o mitologiji (npr. Bulfinchova mitologija, 1867.) euhemerizam se naziva "povijesnom teorijom mitologije”. Nadalje, dr. Milićević Bradač je spomenula Veyneov kritički stav prema Diodoru zbog filozofskoga iskorištavanja mitova, kao i prema paradoksografima (npr. Flegon iz Strabona), tada popularnima zbog prepričavanja ekstravagantnih mitova. Zaključno je istaknula dilemu oko stvaranja bogova od Homera i sramežljivo ubacila povezanost autora s postmodernističkim misliocem Paulom Michelom Foucaultom s kojim je „često vodio razgovore.“

Dr. sc. Jelena Marohnić, docentica povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nastavno je na zaključak prethodnice kategorički svrstala autora knjige i njegov način razmišljanja u postmodernizam. Odmah na početku izlaganja je izjavila kako je od prvoga izdanja djela do prijevoda prošlo 35 godina, te da je ta knjiga tretirana prilično kontroverznom. Ponovila je tvrdnju iz uvoda moderatorice kako autor nastoji posložiti analogiju našega i njihovoga vremena, tj. da želi proučavanjem antičke Grčke shvatiti kako danas nastaju mitovi i kako se formira vjerovanje u njih. Nadodala je toj tvrdnji da autor pri tome ne štedi niti dominantne paradigme u prirodnim znanostima. Svoje je izlaganje usmjerila na obrazloženje podnaslova knjige: „Ogled o konstitutivnoj imaginaciji”. Podnaslov je objasnila pojmom kulturnoga kapaciteta, koji je definirala kao sposobnost razumijevanja svoje i povijesne kulture. Istaknula je kako autor u obrazlaganju navedenoga koristi tri metafore: palaču imaginacije, program istine i stakleni vrč. „Palača imaginacije” je metafora za dualno mišljenje pri razlikovanju povijesti kao znanstvenoga mišljenja, i povijesti kao mitskoga mišljenja te također sposobnost samoga mislioca u razlikovanju dvaju različita načina mišljenja. „Program istine” je metafora više načina konstituiranja mitova kao istine u koje ljudi vjeruju. „Stakleni vrč” je konačno metafora za ograničenje razumijevanja vlastite mitologije i mitologije iz prošlosti. Nadalje, Marohnić se referirala na autorovo razumijevanje Talesa i Hesioda kao profesionalnih epicentara širenja vjerovanja u mitove, te na autorovo promišljanje o njima kao začetcima racionalizacije mita, odnosno početcima razlikovanja povijesnog načina mišljenja od samog vjerovanja. Utvrdila je i kako je autor u svoje vrijeme bio dosta kontroverzan, jer je mit vidio kao dio političke ideologije, a njegovu kvalitetu promatrao kroz njegovu iskoristivost, tvrdeći da je svaka spoznaja interesna te da praksa misli kako i djeluje. I ponovno autora ovoga teksta to nekako podsjeća na nečiju filozofiju, Marx ili...?

Zaključno se Marohnić osvrnula na zadnja dva poglavlja, gdje se razrađuje metafora staklenoga vrča kao ograničenja materijalne stvarnosti činjenica i interpretacije tih činjenica, gdje je ključan problem - problem krivotvoritelja. Prema autoru postoje dva tipa krivotvoritelja: onaj koji se unutar svoje sredine smatra istinitim, premda iz perspektive povijesne znanosti iznosi netočne tvrdnje (npr. Toma Arhiđakon), i onaj krivotvoritelj koji unutar našeg vrča tj. vremena odbacuje programske istine (npr. poricanje holokausta – primjer upravo autora predstavljene knjige).

Predstavljanje knjige jest njezina promidžba, posebice ako je moderator događanja urednica izdavačke kuće te knjige, no odsutnost konstruktivnoga kritičnoga odmaka prema autoru i knjizi koja se predstavlja bitno smanjuje razinu razumijevanja autora, posebice prema onome djelu publike koji je već pročitao knjigu izdanu prošle godine. Isto također sprječava pravu sliku autora i djela onima koji knjigu još nisu pročitali. Sukladno, odmah je iz same publike točno zamijećeno da se autor Veyne zasigurno nije referirao na razumijevanje antike Oswalda Spenglera, premda je zbilja nemoguće da intelektualac tih kapaciteta nije upoznat s izvornom teorijom promatranja antičkoga načina mišljenja. Naime, tvrdnja je Oswalda Spenglera da je svijet antike dijametralno suprotan svijetu Zapada po svojim bitnim simbolima, koji čine sadržaj misli i djelovanja jednih i drugih. Primjerice, antika drži simbol tjelesnosti i zbijanja u prostoru i vremenu, dok Zapad ima simbol beskonačnosti. To se očituje u kulturnom totalitetu, jer Spengler, poput velikana poznavanja antike Carla Jacoba Christopha Burckhardta (koji također nije niti jednom spomenut) smatra granice između politike, znanosti, umjetnosti, tehnologije i religije fluidinima, do te mjere da se smatra kako se o biti jednog društva može vjerodostojno jednako spoznati iz vodoopskrbnoga sustava kao i vrhunskih književnih djela. Spoznaja te biti iliti matrice daje mogućnost razbijanja spomenutoga tzv. staklenog vrča, jer se bit ili simbol očituje u svemu, pa tako navedenu razliku simbola Zapada i antike može predstavljati razlika u društvima npr. hram / katedrala; prirodni i iracionalni brojevi i infitimezalni račun; Arhimed – Euklid; izravna demokracija / delegacijski sustav demokracije; fizički i ne-djeljiv novac / kreditni sustav itd...

Tako se nije shvatilo od predstavljača niti drugo pitanje iz publike: postoji li i kod autora u spomenutom pokušaju analogije današnjih vremena i antike, uvid u sličnost kasnoga razdoblja antike i današnjega kasnoga razdoblja Zapada. Spengler je doslovno tvrdio da je antika imala svoju (post)modernu, isto kako ju i mi danas imamo kao formu; uz bitnu razliku u sadržaju istih zbog razlike u biti, odnosno utjelovljenju simbola društva. Zajedničko je i jednoj i drugoj formi u tom postmodernističkom razdoblju prodor racionalizacije i prirodnih znanosti, te dekonstrukcija mita u razdoblju dekadencije. Tu je profesorica doktorica Marina Milićević Bradač u jednom trenutku svoga odgovora samo obrambeno utvrdila da je 19. stoljeće početak racionalizacije mitova antike. Zanimljivo jest da je isti trenutak prema Spengleru početak dekadencije Zapada, to jest prijelaz iz kulture u civilizaciju. Docentica Jelena Marohnić shvatila je smisao pitanja te izjavila da kod autora Veynea nema linearnoga načina mišljenja, i na taj način zapravo postavila poveznicu sa Spenglerom u vidu cikličnoga tj. spiralnoga poimanja društva. Spengler je društva promatrao kao metafizičke organizme s dva temeljna razdoblja postojanja: kulturom (rođenje, djetinjstvo, mladost, zrelost) i civilizacijom (kasnija zrelost, starost, umiranje).

Iz publike se postavilo još jedno pitanje: ne promišlja li sam autor Veyne unutar staklenoga vrča judeokršćanskoga načina mišljenja, uz konstataciju da Grci nisu imali vjerovanje kao način mišljenja, nisu uopće razlikovali mit i stvarnost. Dakle, već i korištenje samog pojma “vjerovanje“ je pogrješno, miješa se pojam mithosa i logosa. Profesorica dr. sc. Marina Milićević Bradač na to je samo kratko odgovorila da se ona ne bavi judeokršćanskim načinom mišljenja, što je pomalo kontradiktorno jer je upravo iz te perspektive mišljenja Zapada, slično poput autora, promatrala način mišljenja u antici. Nastavno, može se opet i spomenuto pitanje postaviti u kontekst Spenglerovoga mišljenja, prema čemu su Grci bogove i ostala mitska stvorenja doslovno percipirali kao fizičke objekte, npr. ako se mislilo Pan time se mislilo na neki mali šumarak. Dr. Peter Kreeft sukladno sa Spenglerom, i s puno više pronicljivosti od Miličević Bradač, daje temeljnu razliku vjerovanja Grka kao pogana od vjerovanja katolika: kod pogana nema transcendentalnosti jer sve sveto je ovdje, nema onostranosti!

Iz svega navedenoga može se zaključiti kako je pravo pitanje koje se trebalo postaviti zapravo razlika između filozofije povijesti i povijesti kao znanosti, s obzirom da su i izlaganje i rasprava s publikom išli u smjeru filozofije povijesti bez da se početno postavila navedena distinkcija. Isto bi naravno postavilo i pitanje, je li Kliofest otvoren samo za povijest kao znanost, ili i za filozofiju povijesti? U obranu predstavljača treba naravno uzeti u obzir svrhu predstavljanja kao i ograničenost vremenom za izlaganje i raspravu. No, nikako se ipak ne može ignorirati dojam pristranog izlaganja, jer uz sramežljiv spomen velikoga povjesničara religije Mircea Eliadea, nije bilo ni konfrontacija, primjerice sa predstavnikom škole Annales Jacquesa Le Goffa (bez obzira na njegov interes za različito povijesno razdoblje). Obzirom da autor ovoga teksta drži da je Foucaultova postmodernistička misao samo daljnja reprodukcija marksističkoga poimanja načina mišljenja, u svome pakiranju no s drugim tekstom - što je bilo moguće primijetiti na nekoliko mjesta u izlaganju (naglasak na praksi, Karl Marx i Paul - Michel Foucault kao osnovni referentni mislioci), otvara se pitanje zatvorenosti predstavljača u vlastite marksističke paradigme, i njihove sposobnosti kritičkoga mišljenja izvan vlastitoga „staklenog vrča”.

Na kraju, ako autor ovoga teksta spomene da su se uz tu marksističku interpretaciju antike u najboljem stilu Milana Kangrge upriličila i predavanja kao što su „Titovo ne Staljinu ili Staljinovo ne Titu?” ( uz sudjelovanje neizostavnoga Tvrtka Jakovine), Studentsko proljeće 1968 (uz sudjelovanje univerzalnoga Žarka Puhovskog), „U Vrtlogu komunizma” (uz sudjelovanje neobično stručnoga Ive Goldsteina), „Vreme sporta i razonode” (uz sudjelovanje stalnoga partnera Vlade RH Milorada Pupovca) et cetera et cetera, tada se autor ovoga teksta zbilja ne može ne zapitati, zašto se taj festival povijesti u Zagrebu naziva „Kliofest”, kada bi sasvim solidan naziv bio - „Marxistjugosrbofest”.