Michel Houellebecq se vratio i ponovno uzbukao (književnu) javnost! Od svoga prvog proznog pojavljivanja s novelom “Širenja područja borbe” iz 1994. plijeni pozornost, ne samo književnih kritičara i intelektaulaca opće prakse, kojima njegov rad predstavlja samo jednu u nizu tema u razglabanju - od književnosti, glazbe, dnevne politike do sasvim banalnih, malograđanskih tema i zadovoljstava. Njegov tematski opus obuhvaća širok raspon fenomena raštrkanih između erosa i thanathosa : transgresija, sloboda, sreća, terorizam, transhumanizam, religijski fanatizam, identitet i konačno smrt.

Kao i njegov prethodni roman “Pokoravanje” iz 2015., vrijeme izlaženja romana prati radnju romana. Aktualni događaji koji potresaju Francusku i šire snažan odjek u cijelom svijetu tako već drugi put rade savršen marketing Houellebecqu. Dok je “Pokoravanje” roman o islamizaciji Francuske, izašao na dan bombaškog napada na redakciju Charlie Hebdoa, dotle “Serotonin”, izlazi u doba pobune pokreta “Žutih prsluka”.

Od samog početka svoje književne karijere, ne samo da plijeni pažnju široke javnosti, on ju i šokira. Tome u prilog govore i sudski proces koji se vodio protiv njega 2002. zbog jedne rečenice iz njegovog romana “Platforme”. Iako je optužba odbačena, Houellebecq je pokazao da unatoč svim utopijskim pričama o kraju povijesti i blagodatima slobode govora i liberalno-demokratska društva poznaju cenzuru i policiju misli, danas poznatu pod sintagmom političke korektnosti. Sintagma koja se slijepo drži maksime Jacquesa Derridae o tome kako nema ničega izvan teksta, prosuđivat će tako djela koja im nisu po volji. Krajem devedesetih, kritikom stvarnosti, otvarao je teme i tabue zapadnog društva o kojima je malo tko razmišljao, a još manje se usudio pisati. Samim time, za Houellebecqa su se lijepile etikete koje su ga svrstavale u retrogradne ladice. Ladice pasatističkih stavova, tako će nakon “Širenja područja borbe” biti proglašen za antifeminističkog i mizoginog pisca, nakon “Elementarnih čestica” i socijaldarvinistom i staljinistom! Inače, glavni lik romana je depresivni genetičar Dzeržinski, što je očita aluzija na šefa Čeke, a svojim kasnijim djelima bit će žigosan kao islamofob.

Svojim djelima u kojima je otvorio tabu teme zapada i predvidio mnoge, Houellebecq je stvorio svoj vlastiti stil. Stil po kojemu će postati poznat i osporavan u povijesti književnosti. Književnik s kojim ga često uspoređuju, a kojeg je često spominjao, Louis Ferdinand Celine jednom je kazao kako je stil jedino ono što je u književnosti važno. Za sve ostalo je kasno; po Celineu nema mjesta novim idejama, tehnika je nadvladala umjetnost, a jedina potraga i kreativnost koja ostaje piscu je upravo stil. Osporavan i kritiziran za svoga života, kao i Celine, Houellebecq je ipak za vrijeme svoga života doživio priznanja poput nagrade Le prix Goncourt ili nedavno kada ga je francuski predsjednik odlikovao medaljom Legije časti. Nakon sedam objavljenih romana, nekoliko objavljenih knjiga eseja i pjesama, bezbroj čalanka, najviše francuske nagrade, može se slobodno reći da je Houellebecq najveći živući francuski pisac. Pretenciozno bi bilo reći, kako je najveći svjetski pisac ili kako živimo u “doba Houellebecqa”, ali je sigurno kako je obilježio epohu kraja dvadesetog i početka 21. stoljeća!

Unatoč svojoj orginalosti i provokativnosti, pa i svojemu osebujnom individualnom stilu, Michel Houellebecq ostaje “ukorijenjen u kulturi”. I to jednoj, velikoj kulturi. U francuskoj kulturi posebno mjesto oduvijek imaju književnost i filozofija. Samim time, prosječnost nema mjesta u njoj. Kultura u kojoj se književnost i filozofija svojom metapolitičnošću prelijevaju u politiku. Francuska je bila domovina modernog progresivizma. Ali, isto tako i domovina de Bonalda, Renana, Barresa, Celinea, Vennera.

Osim toga, Houellebecq pripada još jednoj, široj kulturi. Europskoj kulturi pesimizma. Poput svojih uzora, o kojim je pisao ili spominjao u djelima, izravno ili neizravno, Houellebecq svojim radom nastavlja jednu vrstu svjetskog kretanja. Kultura pesimizma, kao samosvojna vrsta europskog svjetskog kretanja, davala je važno mjesto umjetnosti. Pesimizam, kao protugibanje teško je bilo shvaćeno kao pokret ili samoidentifikacija autora. Tako je na Schopenhauerovo opisivanje tragične umjetnosti kao pesimističke, Nietzsche tvrdio kako je umjetnost ono što nadvladava nihilizam. I Spengler, koji se u “Propasti zapada” podrugljivo odnositi spram pesimizma, kasnije će napraviti zaokret i nazvati optimizam kukavičlukom. Pesimizam, kao protugibanje je, dakle, jedno opće mjesto velike umjetnosti Europe, jedna velika ideja koja u sadašnjem gibanju vidi stagnaciju ili propast, naspram vedre, optimističke vizije napretka. Uostalom, nije li upravo i velikan prosvjetiteljstva, Voltaire u svom romanu “Candide” upravo ismijavao “najbolji od svih svjetova” matematičara Leibniza?

 Ethos suvremene književnosti: Schopenhauer u supermarketu

Književna teorija druge polovice dvadesetog stoljeća raskinula je sa starom, pozitivističkom teorijom. Dug je to bio put koji je još od vremena ruskog formalizma s početka dvadesetog stoljeća vodio sve do poststrukturalizma. U pogledu funkcionalnosti književnosti, partijnost književnosti iz tridesetih i četrdesetih godina; pedesetih zamjenjuje poziv “angažirane” umjetnosti, onako kako je zahtijevao Sartre. Teza francuske Nouvelle critique, najbolje izrečena kod Rolanda Barthesa o “smrti autora”, zauvijek prekida s pozitivističkom linijom začetom s Taineom prema kojoj je djelo plod triju faktora: čovjeka, pisca i njegove sredine. Umjesto pisca i njegovog djela, po Barthesu, kritika u jeziku treba tražiti smisao djela. Mjesto istine u djelu sada ustupa ono valjanosti. 

Koja je onda funkcija književnosti i uloga kritike? Je li njezin posao provocirati i služiti aktivističkim potrebama ili biti u službi marketinga i reklamne industrije? Houellebecqovi protagonisti često su profesori književnosti (Bruno u “Elementarnim česticama”, Francois iz “Pokoravanja”): na početku “Pokoravanja”, duhovito primjećuje kako studij književnosti, osim akademske karijere, ne vodi nigdje. Ali, nije ni štetan. Tako djevojci koja se prijavi na posao prodavačice on može biti dobar pokazatelj intelektualne živosti; što je pretpostavka za napredovanje. U eseju “Izaći iz 20. stoljeća” tako tvdi kako književnost ne služi ničemu. Najbolji primjer za to mu je roman “Bjesovi” ; tamo je Dostojevski izložio čitavu ljevičarsku ideologiju i njihove (buduće) zločine. No, ništa od toga nije utjecalo na buduće naraštaje; štoviše, ljevičari su nad njome preuzeli monopol. Adornovo pitanje o mogućnosti pisanja poezije poslije Auschwitza, Houellebecq preformulira u: imali smisla odnosno može li se pisati znanstveno fantastična književnost poslije Hirošime? I odgovor je potvrdan; Hirošima je bila preduvjet da znanstvena fantastika dobije status književnosti. Napredak egzaktnih znanosti, naspram letargičnosti humanističkih. Znanstvena fantastika tako može imati filozofijsku dimenziju, jer stavlja čovjeka u perspektivu.

U drugom eseju “Različiti pristupi neredu” problematici suvremene umjetnosti pristupa s razine arhitekture, koja za njega kao i za mnoge teoretičare ima prvotno značenje za suvremenu umjetnost. Suvremena arhitektura je skromna i transparentna arhitektura, jer mora omogućiti brzi pokret ljudi. Prostor je svedena na čisto geometrijsku dimenziju. Suvremena arhitektura je svedena na program “kako izgraditi police u supermarketu”, u čemu mu i materijali kojim se koristi (staklo i plastični materijali) pomažu. Slično tome, na razvoj književnosti poslije Drugog svjetskog rata isto su utjecale promjene u tehnologiji. Linearno i ravno pisanje pisaćeg stroja, a kasnije osobnog računala, zamijenilo je pisanje rukom; što je utjecalo na pojavu detektivskog romana i američkog novog novinarstva. To odvajanje od književnosti dovest će do pojave masovne industrije zabave i društva spektakla.

Logika spektakla, logika je supermarketa. Ona, poput Schopenhaeura, ne vjeruje u povijest; ali ide i dalje od njega. Ne postoji samo jedna volja, čovjek supermarketa nije čovjek jedne želje. To vodi slabljenju volje u samog čovjeka. Masovno uvođenje referenci, reklama, slogana dovodi do slabljenja predodžbe. Umjetnost je komunikacija među ljudima. Književnost, po Houellebecqu, pokazuje svojevrsno protugibanje spram nihilizma suvremene književnosti. Ona je jedina konceptualna umjetnost danas. Riječi su koncepti. Ona nema logiku supermarketa. Za knjigu je potrebno vrijeme, razmišljanje, sve ono što je nepotrebno za logiku supermarketa i brzinsko gibanje. Osim toga, čitatelji moraju imati stabilan život, a život potrošača je život slabića. Posebnu ulogu Houellebecq vidi u poeziji tjeskobe i ugnjetavanja. Suvremena poezija ne gradi više hipotetsku “kuću bitaka”, kao što ni suvremena arhitektura ne gradi mjesto za stanovanje. Društvo koje nije u stanju proizvesti neku novu ideju, ima samo jedan estetski zadatak: prekinuti s potrošnjom, ne sudjelovati, drugim riječima: zakoračiti u stranu!

Oswald Spengler u Parizu 2022.

Spenglerova morfologija kultura i njeno propadanje u fazi cvilizacije; središnje je mjesto u kontekstu povijesti europske kulture pesimizma. Učmalost i starost koji civilizaciju dovodi do kraja, zamjenjuje mladost i poletnost nove mlade kulture. Tu zakomjernost je Spengler vidio na primjeru propasti Rimskog carstva i obnovi Euope pod karolinškom renesansom. Zima kulture, razdoblje kada je kultura raskinula sve veze između čovjeka i kulture, pojedinca i zajednice javlja se s prevlašću financijskog aspekta nad industrijom. U svojoj “Propasti zapada” Spengler je prije sto godina tvrdio kako je zapad došao u fazu kada se više ne želi boriti, kada misli da je njegovo mišljenje univerzalno i vječno. Pojave poput “sekundarne religioznosti” (sjajno opisane na primjeru new age sekte u Houellebecqovoj noveli “Lanzarote” i na njemu nastavljenom romanu “Mogućnost otoka”) govori kako moderni liberalizam nema više ni obilježja individualizma, već je zaglibio u stanje trajnog permisivizma.

U “Pokoravanju” život protagonista sinkroniziran je sa radnjom romana. Tako se prikazuju glavne francuske stranke, Socijalistička i stranke desnice, koje ne vide nikakvu prijetnju ni opasnost u pobjedi kandidata Muslimanskog bratstva. Štoviše, Socijalistička stranka prva ulazi u koaliciju s Muslimanskim bratstvom te na kraju popušta oko spora sa sastavljanjem vlade i prepušta ministarstvo obrazovanja Muslimanskom bratstvu. Time napušta ne samo svoje važno biračko tijelo, već i ideju laiciteta obrazovanja. I glavni konkurent na predsjedničkim izborima, Marine Le Pen pokazuje znakove popuštanja: oblači se poput Angele Merkel, citira Julesa Ferryja i Condorceta. Glavni protagonist, profesor književnosti Francois ponaša se kao i cijela Francuska u romanu: očekuje pobjedu ljevice ili desnog centra prije prvog kruga; na dan drugog kruga odlazi na putovanje Francuskom, ni sam ne zna gdje. Sam priznaje kako “nije pazio na satovima povijesti”, a kada nakon pobjede Ben Abbesa, odlazi u poznato srednjovjekovno hodočašće u Rocmadour, pred kipom Crne djevice ne osjeća ništa.

Pobjeda Ben Abbesa i islamizacija Francuske prikazana je polagano i stupnjevito. U zajedničkoj vladi za premijera je postavljen praktični katolik i uvjereni laicist. Prvo na redu dolazi islamizacija obrazovanja. Ben Abbes kao ekonomski model uvodi distributivizam, katoličku ekonomsku doktrinu s početka dvadesetog stoljeća. Glavni cilj mu je obnova Rimskog castva, naravno u novom, islamskom ruhu. Islamski tradicionalizam, onako kako ga shvaća prosječni Europljanin, je samo prafenomen iz kojeg će niknuti nova kultura.