„Čovjek u tuđini uvijek ostaje „netko drugi“, a s vremenom postane i u vlastitoj zemlji stranac“. Ipak manje problema imaju oni koji istovremeno nastoje njegovati ono dobro iz baštine svoga naroda i prihvaćati ono najbolje što nudi zemlja u kojoj žive“, rekao je fra Šimun Šito Ćorić za četvrti broj časopisa Obnova na temu Hrvati izvan Republike Hrvatske. 

Taj je broj svjetlost dana ugledao u svibnju 2015. godine, mjesecu koji je meni osobno označio prekretnicu u dotadašnjem životu. Odrastanje u kraju obilježenom vjekovnim iseljavanjem, slušanje priča o rođaku nestalom na dokovima Buenos Airesa, pradjedovima koji su rabotali u čeličanama Pennsylvanije, prabaci rođenoj u Pittsburghu, njenom ocu koji je Prvi rat proveo na obalama Jordana u Palestini, djedu i ujaku što su mirovine i bolesti zaradili na njemačkim bauštelama i našim poslijeratnim Australcima, u meni je budilo želju za lutanjem, za nepoznatim. Prerije Karla Maya i prašume Julesa Vernea tu su čežnju samo dodatno raspirivale.

U svibnju 2015. pala je odluka, vođen genima predaka i dječačkim sanjarenjima kupio sam kartu u jednom smjeru. No, za razliku od rođaka koji su iz logora u Italiji dva mjeseca brodom plovili do Sydneya, ja sam već za dva sata bio na irskom tlu, oboružan Google Mapsom i svim čudima moderne tehnologije. Prva navala adrenalina, hostel, stan prvi, stan drugi, posao prvi, drugi, treći i niz živopisnih likova obilježili su prvu godinu emigracije.

Obećanje je bilo – godinu dana me nema – godinu i jedan dan nakon odlaska sletio sam u domovinu na prvi godišnji odmor. U Zadru me granična policajka dočekala verbalnim pranjem što u istoj ruci držim osobnu iskaznicu i putovnicu. Moj grijeh, moj preveliki grijeh …

Negdje oko ponoći stižem kući. Crni, moj nabildani rottweiler nije me prepoznao – prvi okus gorčine u ustima. Ćaća i mater priredili pravi hrvatski doček uz kobasice, sir i gemišt. Nakon ushićenog prepričavanja dogodovština i početne navale roditeljskih emocija spuštam se do stare sobe. Otvaram ju i gledam – gdje sam ja? Uz krevet neke ogrlice s natpisima Southern Comfort, otkud mi to? Otvaram ormare, prolaze minute, a mene polako preplavljuje neka čudna jeza, jedan od najneugodnijih osjećaja što sam ih ikada doživio. Umom mi se vrzmaju misli – što ja stvarno ovdje živim, što je ovo stvarno moja kuća? U tom trenutku bližim mi se činio potrgani madrac u Irskoj no krevet što mi ga je kum stolar po mjeri izradio. Sjedam van na stube, topla je proljetna noć, na vedrom nebu srebrni mjesec, obrisi šume i svjetla u daljini. Gledam tu daljinu, palim cigaretu i razmišljam – ja sam stranac u vlastitoj kući!  Ali zašto? Nema racionalnog objašnjenja – osjećaj je jednostavno tu.

Sljedeći dan odlazim na kavu, Korana tiho teče, jorgovani u cvatu, karlovačke frajle u novim ljetnim kombinacijama. Nekako je lakše, ali neugodni osjećaj i dalje bode u podsvijesti. Navečer izlazim u grad, neki tip zapne mi o rame, a ja instiktivno dižem ruke: „Sorry man!“. Gleda me kao da sam mu majku opsovao, mislim si – bilo bi bolje da i jesam.

Dva tjedna i evo me ponovno u Dublin's Fair Cityju. Razgovaram s drugovima emigrantima, ne želim ispasti pretenciozan pa nekako iz zasjede spominjem što mi se dogodilo one prve noći u domovini. Svi potvrđuju isto, svi su to osjetili. Tad mi je postala jasna realnost emigrantskog života, pa makar i iz perspektive mojih bijednih godinu dana u relativnoj blizini Hrvatske.

Vratimo se jedno do dva desetljeća u prošlost. Nama domorodcima tada su svako ljeto posebnu atrakciju predstavljali Australci koji bi dolazili posjetiti stari kraj. Danas više gotovo nitko ne dolazi. Kratke hlače i polo majica u njima, bijele čarape i široki šeširi bili su njihov zaštitni znak. Jezik zaostao u 50.-ima i 60.-ima prošaran engleskim izrazima te opće nesnalaženje u vremenu i prostoru izazivali su naš podsmijeh, ali i optužbe za izdaju zavičaja.

Uspoređujući sebe nakon godinu dana u tuđini i rođaka Australca koji je rodno selo prvi puta posjetio nakon četrdeset godina povlačim svaku tešku riječ i svaku tešku misao na njegov račun. Riječi fra Šimuna Šite Ćorića s početka teksta sada su jasnije, no ikada. Milijuni naših sunarodnjaka razbacani su od vancouverskih otoka do Wellingtona, od Stockholma do Punta Arenasa i Cape Towna. Njihova različitost od nas u domovini nije gluma ili visoko držanje, već sama esencija tuđine koja liječi neke stare rane, ali istovremeno otvara i nove.