Hrvatska i ja
Kada sam zavolio Hrvatsku - sa sigurnošću ne mogu reći. Kao i svatko drugi, prve političke svjetonazore i temelje dobio sam još odgojem u obitelji, a iste sam odrastajući samo afirmirao kroz proučavanje hrvatske povijesti i kroz njenu književnost. Voljeti Hrvatsku u mojoj obitelji i zavičaju bilo je nešto što se samo po sebi podrazumijeva.
Skoro kao biološka funkcija. Rođen sam ranih devedesetih kao sin hrvatskoga branitelja, dragovoljca i gardista te su najranije uspomene iz djetinjstva bile uniforme i beretke i zanos jedne generacije. S vremenom sam počeo obraćati pažnju na obiteljske razgovore koji su uključivali politiku, rat i položaj Hrvata u komunističkom jugoslavenskom režimu, i kroz neko svoje dječje shvaćanje počeo sam shvaćati tko su bili pozitivci, a tko negativci. Kroz te razgovore sam kao dijete stvorio interes za hrvatsku povijest i politiku, kako za noviju, prekrivenu političkim i ideološkim maglama tako i za najraniju povijest hrvatskoga naroda, prekrivenu maglama stoljeća i zaborava. Normalno je da se s interesom za povijest Hrvatske stvorio i interes za povijest moje obitelji, barem u dvadesetom stoljeću, neraskidivo vezanu uz zlu kob koja je u tom nesretnom vremenu pogodila cijeli hrvatski narod.
Moj šukundjed je 1914. godine na poziv kralja i domovine pristupio u redove austrougarske vojske i sudjelovao u bitkama koje su se vodile u Kraljevini Srbiji. Nakon završetka Velikoga rata otvoreno je izražavao svoje antijugoslavenske stavove, najčešće kroz neki šaljivi narodni dvostih. Kao mnogi Hrvati, stvaranje jugoslavenske države je doživio kao poniženje, obzirom da je stvorena na krilima pobjede iste one vojske koju su on i njegovi suborci porazili nekoliko godina ranije. Sve je to pratilo i nacionalno poniženje, ekonomski gubitci i propast, teror žandara i financijske službe koja je namjerno bila usmjerena protiv hrvatskoga seljaka. U takvim okolnostima je odrastao i njegov sin, moj pradjed. Iako hrvatski orijentiran, nikad nije bio politički aktivan, no nakon Travanjskoga rata 1941. godine koji ga je zatekao na radu u Slavoniji, ulazi u redove hrvatske vojske. Njegova je konačna sudbina i dan danas nepoznata. Kući se vratio posljednji put 1944. godine, a nestao je navodno pri povlačenju hrvatske vojske i civila u svibnju 1945. Njegov mlađi sin, moj djed, život je proveo kao gastarbajter.
Sve u svemu, za obiteljsku povijest mogu kazati da je tipična hrvatska priča. Seljaci i obrtnici uvučeni u niz svjetskih događanja, i državu koju nikad nisu željeli ni htjeli niti je prihvaćali svojom. Njihovi životi su od malena bili ugrađeni u moj, a njihove su sudbine postale djelom moje, posebice sudbina moga pradjeda, koja je tek nakon 45 godina šutnje postala aktualna obiteljska tema. Moja prabaka i djed su nakon 45 godina šutnje mogli pričati o njemu, smjeli su iskreno pokazati interes za njegovu sudbinu. Tek sam s vremenom shvatio koliki je to morao biti križ i teret za nositi, kroz tolike druge životne probleme. Imati muža i oca, a ne smiješ ga spomenuti, ne smiješ istaknuti njegovu sliku, ne smiješ zapaliti svijeću za njega. Kada sam počeo razmišljati o tome na takav način shvatio sam i zašto je komemoracija na Bleiburgu tako važna za tisuće hrvatskih obitelji koje su dijelile bol i patnju mojih predaka, u tišini međ' zidovima svoga doma.
Iz toga i takvoga obiteljskog okruženja, svoje formalno obrazovanje započinjem u osnovnoj školi. Jednoga dana u moj 2.b razred ušetao je trgovac koji je prodavao „Hrvatsku povjesnicu“ Hrvoja Hitreca, sažet pregled hrvatske povijesti za djecu nižih razreda osnovne škole. U tu sam knjigu uložio svoju prvu ušteđevinu, a ona i dan danas zauzima počasno mjesto na mojim policama.
Iduća knjiga koja je utjecala na mene, a koju sam dobio za 12. rođendan bila je „Urota zrinsko-frankopanska“ pravaškoga pisca Eugena Kumičića. Pravaši su se u svojoj političkoj promidžbi koristili književnošću s ciljem širenja ideja u građanskom sloju i obrazovanoj populaciji. Iako je bila u službi tadašnjih političkih ciljeva druge polovice 19. stoljeća i početka 20. stoljeća, pravaške proza i poezija ušle su u antologiju hrvatske književnosti i utjecale na generacije mladih Hrvata, pa tako i na mene samoga i to na početku 21. stoljeća. U srednjoj sam školi čitao i upijao Kumičića, Kranjčevića, Harambašića, Kovačevića, a posebno velikoga Matoša. Vrhunci su to književnosti koju je hrvatska nacionalna misao iznjedrila i poklonila svome narodu. Iako kontroverzan zbog svoga dioništva u ustaškomu režimu i sudjelovanju u zločinima istoga, dubok utisak na mene su ostavile i pripovijetke Mile Budaka i njegovi „Opanci dida Vidurine“.
Na faksu postupno prestajem s čitanjem pravaških klasika, no javljaju se novi autori koji usmjeravaju moju ljubav prema zavičaju i domovini kao nečemu dobrome, lijepom i pozitivnom. Među njima se dakako ističu Russell Kirk, G.K. Chesterton i Tolkien, dok sam od Orwella naučio ljubav prema slobodi koja kronično nedostaje današnjemu čovjeku i društvu. S novim nizom autora dao sam svom nepatvorenom i stoljetnom hrvatskom nacionalizmu jednu otvorenu notu, onu notu o kojoj je Matoš govorio kada je o njemu pisao, ali i kao o dijelu jedne europske kulture koji je i obogaćuje i prima nova znanja i kulturna dostignuća. Moja vizija Hrvatske i njezine unutarnje i vanjske politike ne razlikuje se uvelike od Matoševe vizije, a niti se moja vizija buduće Hrvatske, one u kojoj će živjeti moje potomstvo, ne razlikuje od sljedećih riječi Trubača sa Seine:
„Divan li će biti slobodan hrvatski dom kad se sagradi na sreću pozne unučadi! Jedan će tanki prozor gledati na grad duždeva, a u drugom će se sunčati dan Muhamedovog Istoka. Motivi sa starih hrvatskih kuća prelijevat će se jednostavnošću latinske Dalmacije, sa notama samostanskih smirenih pročelja, sa zanosnim arabeskama Bosne, sa prostotom zagorske kurije i odabranim modernizmima u simfoniji novog, hrvatskog stila. A ljudi koji će možda šetati slobodnom ovom gradinom bit će srećniji od nas, savremenika farizejstva zakrabuljenog podgrijanim frazama, narodnog propadanja i lutanja u Ameriku.“
Ne vjerujem da ću doživjeti takvu Hrvatsku, no ako je doživi bilo koja od idućih generacija, ništa od onoga što proživjesmo i onoga što nam tek dolazi neće biti uzaludno. Politički neprijatelji hrvatske nacionalne misli još su ovdje, no i mi smo, i ne smijemo se povlačiti pred njima jer onaj koga motivira ljubav će zasigurno kad tad odnijeti pobjedu. Na isti način kako su se raspale njihove jugoslavenske državne zajednice, raspast će se i njihov sustav vrijednosti, iz razloga što neće i ne može izdržati test vremena.
Hrvatstvo i Hrvatska ne samo da su položile na tom ispitu već su u dvadesetom stoljeću doživjeli velike demografske udarce, intelektualna elita bila je istrijebljena no, u ljudima poput mojih i tvojih predaka, dragi čitatelju, biološki smo opstali, a od njihovoga potomstva nastat će nova intelektualna elita, kadra obnoviti lice ove zemlje. Samo treba ustrajati u ljubavi prema svojoj zemlji, i prenositi je dalje baš kao što su i oni činili, iako im ta ljubav ništa dobroga nije donijela u materijalnom smislu, ali im je osigurala mjesto u našim srcima, i mjesto u vječnosti.
Oni su Hrvatska – njima je dugujemo.