Zanimljivo je da je od svih grijeha u “Paklu”, u prvom dijelu Danteove “Božanstvene komedije” iz 14. stoljeća, izdaja smještena u deveti ili najdublji krug pakla. Bez obzira na to je li ona počinjena protiv vlastite obitelji, vlastitog grada, zajednice, zemlje, svojih gostiju ili dobročinitelja, izdaja je teža od pohote, proždrljivosti, pohlepe, srdžbe, prijevare, krivovjerja i nasilja. A izdajnici, za razliku od drugih griješnika, nisu osuđeni da gore u strašnim vatrama pakla nego su umjesto toga smrznuti u grotesknim pozama unutar ledenog jezera s postupnim povećanjem dubine iz koje samo njihova lica pokazuju “mjesto gdje sramota može izložiti sebe”.

Ova misao mi je prošla kroz glavu dok smo ulazili u ozloglašeni zatvor u Staroj Gradišci koji je godinama udomljavao na stotine političkih zatvorenika. Što se tiče mojih pratitelja od kojih je nekoliko bilo zatočeno zbog svojih mirnih, ‘neprijateljskih’ aktivnosti protiv Titove diktature i sudjelovanja na studentskim demonstracijama hrvatskog proljeća iz 1971., jesu li i oni bili izdajnici svojih gradova, zajednica ili domovine? Jesu li i oni izdali svoju dobročiniteljicu, Državu? Ili su zapravo čuvari, suci i ministri koji su ih osudili na ovo mračno mjesto mučenistva i patnje bili pravi izdajnici? Ovo je, nakon svega, problem sa zakonima. Ljudi čine zakone, zakoni ne čine ljude, i kada nepravedni ljudi donose nepravedne zakone onda se oni ponekad moraju prekršiti da čovjek ne bi izdao sebe, svoju obitelj ili Boga. A tada ih nepravedni  suci, ministri i država moraju zatvoriti. Tako je bilo od početka vremena. Tako je i danas. Deveti krug pakla.

Međutim, je li u ovakvim zatvorima potrebno ubiti zatvoreniku duh uz kaznu koju izdržava? Zar kazna nije dovoljna? Očito da nije, jer inače ne bi bilo potrebno izmisliti samicu na koju smo odjednom naišli. Bila je ispod razine prizemlja, vlažna i hladna, i nismo mogli ući u nju stojeći, nego smo bili prisiljeni sagnuti se da se ne udarimo u glavu – jasna, podsvjesna poruka da je ćelija izgrađena za zvijeri na četiri noge, a ne za ljudska bića. Najgore je to što nema prozora i što smo unutra bili obavijeni potpunim mrakom. Neki su ljudi  tu bili zatočeni mjesecima, kaže nam Ferdo Bušić,  jedan od bivših zatvorenika. On sam nikada nije bio u samici i danas, na svježem zraku i suncu, djelovao je kao da žali zbog toga. Zapravo, svi zatvorenici kao da su bili obuzeti euforijom izazvanom sjećanjem na svoje stare patnje. Činili su se življima nego što sam ih ikada prije vidjela, puni vitalnosti, pulsirali su energijom i jedrinom dok su im oči sjajile kao vatromet u noći. “To je zbog toga jer nikad nisam mislio da ću izići živ”, rekao je jedan drugi, Dražen Budiša, “a evo me sad, hodam po svojoj staroj ćeliji, slobodan sam otići kad hoću, slobodno mogu govoriti, izići van i prošetati po zatvorskom bloku bez stražara, pa čak mogu otići i doma i raditi što god želim! Tko se ne bi osjećao euforično?”

Polegnuta plava cipela je ležala među razmrvljenim kamenjem na betonskom podu, i pitala sam se koliko je dugo već tamo i kome je pripadala, kako je zgažena a zatim izgubljena, i je li vlasnik napustio ćeliju živ? Dok smo izlazili na svjetlo dana, imala sam poriv da se vratim tamo, da pažljivije pregledam cipelu u slučaju da sam propustila trag koji bi mi nešto objasnio. Nisam znala točno što, ali mi je očajnički trebalo objašnjenje.

U slijedećem zatvorskom bloku, bio je zatočen Bruno Bušić, kojeg je jugoslavenska tajna služba poslije ubila u Parizu. Zadrhtala sam dok smo ulazili u ćeliju. Prostorija je bila ispunjena plastičnim vrećama koje su ležale naslagane jedna na drugu, red za redom i podsjećale na stotine vreća za trupla čije sam iznošenje prije mnogo godina vidjela u rovovima oslobođenog Vukovara. Međutim ove vreće su bile premale da bi držale tijela, osim ako su tijela dječja. “To su gljive,” rekao nam je naš vodič.  Vlažnost je savršena za njih. Tu rastu kao lude!” Baš je ironično da su ove otužne ćelije sada izvor života i prehrane, da nešto “raste kao ludo” umjesto da vene i umire unutar ovih hladnih i vlažnih zidina.

A onda još jedna zatvorska anegdota od Ferde koji je bio zatočen baš u ovoj velikoj ćeliji koja je mogla smjestiti skupinu od 48 kriminalaca zatočenih zajedno sa 6 političkih zatvorenika: “Bruno je imao običaj staviti piljevinu u jogurt Brune Tandare kad bi ovaj izišao vani na rad. Kad bi se vratio, već se bilo smračilo i zatvorska svjetla su bila pogašena pa ne bi primijetio do prvog zalogaja. Znao se tako naljutiti!” To je bila njihova igra, izmišljanje stalnih nestašluka, održavanje vedrog duha na sve moguće načine, korištenje mašte, glasno smijanje punim plućima i spriječavanje toga da se duša, malo po malo, pretvori u kamen. Zatvor je bio tako zabavan, zar ne? Mjesto takvog osjećaja jedinstva i drugarstva! Beskrajan izvor šaljivih podvala!

Nastavili smo hodati do drugog zatvorskog odjeljenja. Primjetila sam natpise i oznake na mnogim zatvorskim zidovima koji su me, kao ostavština ljudi u najdubljim stanjima agonije, uvijek fascinirali - bez obzira na to bio to Alcatraz ili Stara Gradiška. To da zatvorenici obilježavaju dane do svoga otpuštanja nije samo kliše. Mnogi zidovi ćelija su imali oznake izrezbarene nekim predmetom koji je morao biti dovoljno oštar da ostavi duboke ureze u betonu. Šezdeset dana na jednom, stopedeset na drugom. Stvar je u tome da se svaki dan – bilo da se radi o šezdeset ili 650 – čini beskonačnim.  Dok se jedan od njih završi, zatvorenik ima poteškoća u prisjećanju je li oznaka napravljena taj dan ili prethodni dan ili prethodni tjedan i mjesec pošto je sve to samo veliko prostranstvo ništavila. Osim toga, nikada nećete pronaći predmet dovoljno oštar da ostavite oznake u američkom zatvoru. Oštri predmeti ubijaju pa su oni zabranjeni. Zato američki zatvorenici, nakon puštanja na slobodu, vole jesti s plastičnim žlicama, makar jeli juhu, jaja ili odrezak koji su unaprijed izrezali nožem. To je jedino što su ikada imali. S time se osjećaju kao da su kod kuće.