Dva su studenta prava u Gradskoj knjižnici Ante Starčevića u Zagrebu odlučili napraviti pauzu od učenja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te sjeli na stepenice koje vode na treći kat kako bi uzeli kratki predah kroz razgovor. Njihov užitak u međusobnom druženju nije im kvarila loša kava iz automata. Student iz Zagreba odjednom bez nekoga posebnog povoda iznese studentu iz Gruda citate iz Kiklopa Ranka Marinkovića: „Što je historija. To je: Aristotel, odgajatelj Aleksandra Velikog... Seneka, odgajatelj cara Nerona... Shakespeare, pisac elizabetanske epohe.... Nije Aristotel Veliki, nego Aleksandar, nije stoik Seneka uzalud trošio vrijeme jednim zločincem; nije Elizabeta bila kraljica Engleske u vrijeme Shakespeareovo... Historija su : Veliki, Mali, Dugi, Kratki, Debeli, Lijepi, Dobri, Mudri, Ljubljeni... ...Lavljeg srca, Otac naroda, rođeni u purpuoru (Porfirogenet)...“[1] 

Momak iz Gruda na to mu kritički odgovori:

• Marinković tu ipak griješi, to jest subjektivan je - on kao umjetnik gleda na državnike kao osobe manje vrijedne od umjetnika i filozofa, to je nešto slično kao kada Platon govori da bi filozofi trebali vladati državom, a gle slučajno je on bio baš filozof.
• Znači ti misliš da su državnici bitniji za jedno društvo, nego filozofi i umjetnici?
• Svakako, državnici vode društvo u određenom smjeru i donose mu ili blagostanje ili propast. Dakle, čine nešto konkretno za društvo, dok filozofi i umjetnici samo brinu o onome općenitom i apstraktnom. Na tvoj citat Marinkovića uzvratit ću ti citatom iz tvoga voljenog Houellebecqa: „Dakle čime je to intuicija Dostojevskog utjecala na povijesni pokret? Apsolutno ničime. Marksisti, egzistencijalisti, anarhisti i ljevičari svake vrste mogli su napredovati i zaraziti svijet baš kao da Dostojevski nikad nije napisao ni retka.“[2] Umjetnici i filozofi ne utječu na povijest, to čine državnici. Nije pjesnik Vlado Gotovac ostvario državu Hrvata, već državnik Franjo Tuđman!
• Houellbecq griješi kada trpa egzistencijaliste u taj niz, misleći vjerojatno na Sartrea koji tamo zaslužuje biti, no da sad ne otiđem u neku drugu digresiju reći ću ti da nisi u pravu jer razmišljaš previše uskogrudno. Bez umjetnika nema ideje Ljepote, i bez filozofa nema ideje Istine, a društvo koje ne teži tim idealima mrtvo je društvo, ono je društvo bez kulture, dez duše. Hrvatski nacionalni preporod recimo, ne bi bio moguć bez umjetnika (književnika, skladatelja), a bez toga preporoda ne bi imali ideju Hrvata. Bez ideje Hrvata ne bi bome ni imala smisla ideja države Hrvata.
• Državnici su često mecene umjetnika, reci mi što bi Publije Vergilije Maron bio bez Oktavijana Augusta, ili Miroslav Krleža bez Josipa Broza Tita? Aristotel sigurno nije besplatno podučavao Aleksandra Velikoga i Seneka nije bez razloga bio u krugu cara Nerona! Državnik zna ono što filozof ne zna: Primum vivere deinde philosophari!
• To što se umjetnici koriste za političku propagandu ne smanjuje umjetnikovu vrijednost, no samo da se referiram na tvoje primjere: Vergilije je Eneidu dao spaliti, Krleža nije više nikada postigao umjetnički zanos kao u dramskom ciklusu Legendi ili Povratku Filipa Latinovicza. Činjenica da državnici trebaju filozofe i književnike za propagandu više ide u prilog filozofima i umjetnicima nego državnicima.
• Budimo realni, bi li ti prije htio da u slučaju određene elementarne ugroze društvo vodi jedan filozof i umjetnik, ili državnik?
• Mislim da smo na pogrešnom putu, nisam ja niti tvrdio da su državnici nepotrebni i nebitni, samo sam htio reći da su za društvo filozofi i umjetnici bitniji, oni su cvjetovi društva.
• Kipovi se grade i jednima i drugima, stoga možda zbilja jesmo na pogrešnom putu, možda bi bilo bolje reći da su i jedni i drugi bitni za društvo, ali na bitno različit način. Jedni su bitni za njegov opstanak i blagostanje, drugi za spoznaju i ljepotu života to jest kulturu. To su različiti polovi bitka.
• Mi govorimo kao da su to različiti ideali tipova ljudi, a zapravo povijest nam nudi konkretna utjelovljenja ljudi koji su bili jedno i drugo. Primjerice Marko Aurelije je bio i državnik i filozof, Ivan Mažuranić je bio i državnik i pjesnik. Zapravo, slažem se s tobom da nema dileme ili-ili već se radi o i-i. Potrebni su nam i jedni i drugi, a ponekad nas Bog nagradi da u jednoj osobi dobijemo sve što trebamo.

Dvije studentice im prekinu razgovor upitom misle li oni išta učiti ili su ovamo došli pričati, na što se oni zbunjeno pogledaju i od srca nasmiju. Nakon toga momak iz Gruda jednu je djevojku odveo na partiju šaha u prizemlje knjižnice, dok je momak iz Zagreba drugu djevojku odveo u kupolu knjižnice da joj pokaže umjetničku instalaciju drveta. Toliko o učenju prava u knjižnici...

[1] Ranko Marinković, Kiklop, Zagreb, 1979, Mladost, str. 73

[2] Michel Houellbecq: Lanzarote i drugi tekstovi, Izaći iz XX. stoljeća, Litteris, 2007, str. 77.