"The first thing we do, let's kill all the lawyers" (Prvo što trebamo napraviti jest pobiti sve odvjetnike), kaže "Dick The Butcher" u povijesnoj drami Williama Shakespearea Henry VI, drugi dio, četvrti čin, scena 2. Ta izjava samo potvrđuje koliko je bitna uloga pravnika u povijesti, jer bez njih nema tko regulirati pravila društvene igre. Namjerno sam za potrebe ovoga eseja uzeo pravnike kao širi pojam od odvjetnika jer oni mogu biti odvjetnici, sudci, službenici itd. Često su oni mnogo više od isključivo čovjeka struke, posebice odvjetnici čiji poziv zahtijeva da budu dobri pravnici, govornici, menadžeri, psiholozi i slično to jest njihova je uloga nužno višedimenzionalna. U povijesti, našoj hrvatskoj i svjetskoj, pravnici su ostavili velik trag i to ne samo u pravu već i drugim područjima ljudske djelatnosti.

U antici susrećemo pravnika Demostena koji snagom volje unatoč govornoj mani (brijanje glave na pola, vikanje prema valovima, oblutak pod jezikom) postiže slavu u svojim govorima (Filipike) u politici zbog kojih je naposljetku stradao povodom političkoga istupanja protiv Aleksandra Velikog, u obrani starih vrijednosti polisa.[1] Govor je uz pisanje najjače oružje pravnika, pomoću njega sa samo 20 godina dobio je parnicu protiv skrbnika koji su upropastili očevu imovinu.[2] Odvjetnik Ciceron slijedi njegov primjer u govorima, s tim da se bavi i književnošću i filozofijom, no zadesila ga je ista tragedija zbog političkoga istupanja protiv Marka Antonija u obrani starih vrijednosti republike.[3] Nije bez veze F. Scott Fitzgerald napisao u Notebook E :“Show me a hero and I'll write you a tragedy.“ (Pokaži mi heroja i napisat ću ti tragediju).[4]

U srednjem vijeku pravnici kao glosatori na kanonima rimskoga prava, koje je preživjelo pad rimskoga carstva, vrše bitnu ulogu u izgradnji Europe.[5] Anoniman autor iz srednjega vijeka u književnosti progovara negativno o odvjetnicima u Farsi o advokatu Pathelinu, i ta će karikirana i nepravedno generalizirana stigma odvjetnika kao pokvarenog građanina ostati u povijesti iz nekog razloga prisutna sve do danas.[6] Koliko je tanka linija između književnosti i prava govore dvije činjenice. Prva je ta da se u nas Hrvata za početak pismenosti na našem originalnom pismu glagoljici zapravo uzimaju pravni akti – Bašćanska ploča zapisana u kamenu, i prva hrvatska glagoljska knjiga Misal po zakonu rimskoga dvora te se oni danas podučavaju u srednjoj školi u sklopu nastave književnosti.[7] Druga je ta da je veliki pjesnik Francesco Petrarca koji je utjecao na brojne hrvatske pjesnike nesvršeni student prava.[8] Poznat književnik Ariosto Ludovico najprije studira pravo, zatim tek književnost, te uz brojne javne službe piše ep Bijesni Orlando.[9] Autor ovih redaka je za vrijeme studija prava učio na trećem katu Nacionalne sveučilišne knjižnice gdje bi uvijek rado za odmor od krutoga pravnog teksta uzeo za čitanje Eseje svoga kolege Michela Eyquem de Montaignea, francuskoga pravnika i filozofa koji je nakon studija prava postao sudski savjetnik, a zatim se bavio politikom kao gradonačelnik Bordeauxa.[10] Uza sve navedeno upravo je zapanjujuća raskoš njegove erudicije i znanja u književnim esejima te se za njega može reći da je izvjesni Homo universalis baš poput renesansnoga genija Leonarda da Vincija, obzirom da se bavi gotovo svim aspektima ljudske djelatnosti. Njegov sunarodnjak, veliki dramatičar Jean-Baptiste Poquelin Molière također je bio pravnik što samo ukazuje na točnost teze Otta Weinningera da je jedno od obilježja genija da u sebi može zamisliti karaktere različitih ljudi, i svetca i razbojnika, i kukavicu i hrabra čovjeka itd.[11] Univerzalnost Montiagnea i širinu duha Molièrea imao je i pravnik Johann Wolfgang Goethe. Pravo je studirao u Leipzigu i Strassburgu, u Frankfurtu je radio kao odvjetnik, a kasnije radi, prihvativši poziv vojvode Karla Augusta da se nastani u Weimaru, kao tajni savjetnik, to jest upravlja financijama i javnim službama.[12] Osim književnosti u kojoj je postigao svjetsku slavu (Patnje mladog Werthera, Faust) bavio se znanstvenim studijama (botanika, anatomija i osteologija) te čak polemizirao sa sir Isaacom Newtonom o prirodi boja.[13] Malo je reći da nitko u dosad navedenom nizu nije bio takozvani fah idiot, te se samo bavio strukom.

Sada smo došli do dugačkoga 19. stoljeća gdje ćemo potražiti primjere pravnika u našoj hrvatskoj povijesti, čisto da ovo ne ostane ogled o pravnicima samo iz svjetske, premda hrvatska povijest jest dio svjetske povijesti - pošto nema svjetske povijesti bez nacionalnih povijesti. Čitatelj treba imati na umu da je dosadašnji niz pravnika u povijesti zbog opsega ovoga eseja selektivan, i takav će nastaviti biti do samoga kraja. O slici tih odvjetnika prije prvoga svjetskog rata možda je najbolji opis dao Milan Begović u advokatu Miki u Gigi Barićevoj, daleko bolje nego Krleža u liku Kamila Emeričkog.[14] U Hrvatskoj iz reda pravnika tu nalazimo u 19. stoljeću romantičnoga revolucionara i političara Eugena Kvaternika koji je bio odvjetnik u Brodu na Kupi.[15] Njegova ideja samostalne države Hrvata te pokušaj ostvarenja te ideje kroz revoluciju i borbu za istu, koštala ga je života baš kao što su politički ideali koštali života njegovih kolega Cicerona i Demostena s početka ovoga eseja. Njegov stranački kolega Ante Starčević također je radio u odvjetničkoj kancelariji i snosio posljedice ideje koja se u to vrijeme činila nemogućom, no danas ga eto zbog toga nazivamo Ocem domovine premda on nije doživio ulazak u obećanu zemlju Kaanan.[16] Relativno nepoznato o poznatome Starčeviću jest da niti on nije bio fah idiot te da, osim što se bavio politikom govorio je sedam jezika i bavio se publicistikom i književnošću.[17] Književnošću se bavio i pravnik te političar Ivan Mažuranić, nazvan banom pučaninom, pa je uz reformu pravosudnoga sustava i velike zakonodavne djelatnosti („odgovornost bana (vlade) Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca, moderna upravna organizacija, racionalnija sudbena organizacija i racionalniji kazneni postupak, moderniji penološki sustav, sloboda tiska i porotno suđenje, uređeno je pravo na javno okupljanje, donesen je zakon o zavičajnoj pripadnosti, liberaliziran izborni postupak, uvedeni su zametci nekih javnih službi npr. statistička služba, javno zdravstvo, unaprjeđenje poljoprivrede, laicizirano je i poboljšano pučko školstvo i osnovano Zagrebačko sveučilište“ ) ostao zapamćen u povijesti po svome književnom djelu Smrt Smail-age Čengića i nadopuni Gundulićevoga Osmana (XIV. i XV.).[18] O njemu je Starčevićev kolega pravnik Ante Kovačić imao negativno mišljenje (travestija Smrt Babe Čengićkinje na poznati Mažuranićev ep, 1880.) s pravaških pozicija, što je bio po skromnom mišljenju autora ovoga teksta sasvim neopravdan stav.[19] Njegov je roman U registraturi danas obvezna literatura u našem srednjoškolskom obrazovanju a uz to napisao je i roman Fiškal s autobiografskim elementima, gdje je glavni lik odvjetnik stoga je poput Goethea i Moliera on više poznat kao književnik nego pravnik.[20] Pravnici-književnici bili su i Ksaver Šandor Gjalski (Pod starimi krovovi, 1886.; Na rođenoj grudi, 1890.; Iz varmegjinskih dana, 1891.; Diljem doma, 1899.) koji se bavio također politikom; te pjesnik Vladimir Vidrić poznat i po tome što je povodom otvaranja Hrvatskoga narodnoga kazališta 1895. sudjelovao u prosvjedu protiv Mađara (nosio studentski barjak) pa je bio uhićen i osuđen na četiri mjeseca strogoga zatvora. [21] Vidriću i Kovačiću je osim prava, politike i književnosti zajedničko to što su obojica završili u umobolnici - ništa čudno jer tanka je linija genijalnosti i ludila. Tragična sudbina, poput Nietzscheovoga ludila.

Za vremenski skok s početka 20. do početka 21. stoljeća spomenut ćemo relativno nepoznatoga pravnika Ivu Korskoga (1918.-2004.) čija je strast bila primarno politika, to jest konkretno starčevićanski ideal neovisne države Hrvata. Sa samo 19 godina kreće se kao student prava u katoličkim krugovima, piše antikomunističke radove iz područja filozofije i prava, i biva zatvoren zbog svojevrsnoga političkoga aktivizma te je nakon što je doktorirao pravo NDH dočekao u zatvoru. Nakon NDH odlazi u Argentinu gdje je specijalizirao pravo industrijskoga vlasništva i vodio emigrantsku organizaciju, Hrvatsku republikansku stranku nakon smrti Ivana Oršanića kao predsjednik i urednik časopisa. Njegova erudicija došla je do izražaja u mnogim mu djelima (Desetotravanjska razmatranja, Izdaleka, I tvoj glas vrijedi, Iz ideala u stvarnost, Pet razgovora o Hrvatskoj, Hrvatski nacionalizam) koja su za cilj imala državu Hrvata čije je ostvarenje u povijesti i dočekao. U toj državi Hrvata međutim, pravnici poput njega do današnjega dana ne sudjeluju u stvaranju njene politike. Vlast i dominaciju u politici mlade države Hrvata je makijavelističkim metodama zauzelo nekoliko pravnika: Vladimir Šeks (otac Ustava RH), Stjepan Mesić (bivši predsjednik u dva mandata), Ivo Josipović (bivši predsjednik u jednom mandatu), Zoran Milanović (bivši premjer) i Andrej Plenković (sadašnji premijer). Ne želim se upustiti u raspravu o njihovim svjetonazorima, već ću samo istaknuti da im činjenica što su pravnici nije bila na odmet u politici i našoj suvremenoj povijesti. Zapravo, kraj ovoga teksta želim posvetiti pravniku, to jest odvjetniku Tomislavu Jonjiću, koji je poznavao spomenutoga Korskog, i po svemu sudeći dijeli njegove ideale. Nad ocem Tomislava Jonjića, inače također odvjetnikom, u bivšemu komunističkom režimu i bivšoj državi, gdje su gore spomenuta gospoda pravnici sasvim lagodno živjeli (uz izuzetak Vladimira Šeksa), vršena je ekstremna politička represija (Goli otok).[22] Mladi Tomislav Jonjić našao se devedesetih godina u obnovljenoj Hrvatskoj stranki prava, međutim kasnije se posvećuje poslu i obitelji, radi u veleposlanstvu u Švicarskoj, zatim kao odvjetnik i brani optuženike u Haagu, istodobno se posvećujući povijesnoj znanosti u čemu je i doktorirao na temu Hrvatska vanjska politika: 1939. - 1942., što je izdano u obliku knjige.[23] Dakle, on je doslovno pravnik u povijesti. Dugi niz godina uređuje časopis Politički zatvorenik. Sada je trenutačno u političkom životu udružio snage s intelektualcem i povjesničarom Zlatkom Hasanbegovićem, te su na zadnjim izborima za EU parlament nastupili zajedno sa HSP-om koji vodi Karlo Starčević.[24] Ostaje nam za vidjeti hoće li hrvatska mladost iznjedriti još pravnika u povijesti, i to pravnika koji ne će biti samo fah idioti već pravnika koji će se okušati u umjetnosti, filozofiji, politici i općenito u znanosti. Tko kaže da više ne možemo imati pravnike većega značaja od svih dosada navedenih svjetlih primjera, ili barem njima ravnopravnih? Hoćemo li doživjeti nov naraštaj pravnika koji će Hrvatsku učiniti ponovno velikom? Na to nam odgovor može dati samo buduća povijest.

Posvećeno T. J.

[1] http://proleksis.lzmk.hr/17345/, Pristupljeno 10.04.2019.

[2] http://proleksis.lzmk.hr/17345/, Pristupljeno 10.04.2019.

[3] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=11771, Pristupljeno 10.04.2019.

[4] https://www.theodysseyonline.com/show-me-hero-i-ll-write-tragedy, Pristupljeno 10.04.2019.

[5] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=22360, Pristupljeno 10.04.2019.

[6] Nevenka Košutić-Brozović, Čitanka iz stranih knjniževnosti 1, Školska knjiga, Zagreb, 2000., str, 282.

[7] http://hrvatskijezik.eu/knjizevnost/srednjovjekovna-knjizevnost/, Pristupljeno 10.04.2019.

[8] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=47915, Pristupljeno 10.04.2019.

[9] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=3805, Pristupljeno 10.04.2019.

[10] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=41767, Pristupljeno 10.04.2019.

[11] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=41600, Pristupljeno 10.04.2019.

[12] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=22489, Pristupljeno 10.04.2019.

[13] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=22489, Pristupljeno 10.04.2019.

[14] Mika je dobio u Zagrebu mjesto koncipijenta kod jednoga od onih starih predratnih advokata, koji su tražili svoje uzore u velikim europskim reprezentantima svoga zvanja, osobito onima pariškim. To su bili većinom ljudi znanja i duha, načitani, poznavaoci stranih jezika i kultura, izvrsni govornici debateri, verzirani više-manje u svim područjima ljudskoga znanja. Procesi što su ih vodili, bili su dramatske senzacije, na koje je hrlila Publika i vraćala se s njih puna udivljenja. Klijentu, koga su oni branili, pretraživali su sve duševne trzaje i pa makar bio najokorjeliji zločinac, nalazili opravdanja za njegov čin u misterijama ljudskog bića, u neodoljivoj okrutnosti udesa ili neslomljivim zakonima osjećaja. Ali i u sitnim konfliktima svagdašnjeg života, u malim razmiricama i sukobima, znali su upućivati svoje klijente na velikodušnost i strpljenje, obzirnost i čovještvo. Ponosni, odbijali su sve sumnjive poslove i onda kad su vidjeli da im drugi otimaju popularnost i klijentelu. A i oni, koji su među njima bili manje skrupulozni u nastojanju da dođu do imetka i bogatstva, i oni su iskorištavali samo jače i moćnije, a štedjeli slabe i siromašne. Tražili su radije karijeru javnog i političkog života, do kojih su se uspinjali oportunitetom i kompromisima, pa se tako lišavali prigovora da zarađuju na tuđoj nevolji. Mika je od svog šefa poprimio čitav gospodski stav i ponosnu dostojanstvenost, koje nije više nikad izgubio, usprkos brutalnim ratnim i poratnim vremenima, koja nisu nijednu kastu tako demoralizirala kao njegovu. On je odmah vidio da zvanje, kojemu se on hoće da posveti, uza sve svoje krutosti i tvrdoće, može biti humano i uzvišeno isto kao i liječnička, a katkad možda i više. I nastojao je da steče što više znanja i iskustva, ne samo u svojoj struci nego u svemu što je otkrivalo čovjeka i njegovo mišljenje, djelovanje i osjećanje. Čitao je neprestano, kad god mu je posao dopuštao. Velika biblioteka njegova šefa stajala mu je na dispoziciji. Zanimao se najviše za historiju, memoare, filozofiju, a napose je bio zanesen grčkom tragedijom, Shakespeareom, Rabelaisom i don Quijoteom. Mika je također imao mnogo smisla za humor. Njegov je duh bio neiscrpno vrelo dosjetaka. Njegova je fraza bila uvijek umotana finom i diskretnom ironijom, njegov izraz bez banalnosti i nametljivosti, a misao puna i logična, katkad, većinom u replikama paradoksna. http://dzs.ffzg.unizg.hr/html/Begovi.htm, Pristupljeno 10.04.2019.

[15] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=34898, Pristupljeno 10.04.2019.

[16] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=57830, Pristupljeno 10.04.2019.

[17] https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/obnova/28822-l-maric-europski-utjecaji-na-hrvatski-nacionalizam.html, Pristupljeno 10.04.2019.

[18] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=39660, Pristupljeno 10.04.2019.

[19] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=33522, Pristupljeno 10.04.2019.

[20] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=33522, Pristupljeno 10.04.2019.

[21] http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=22117, Pristupljeno 10.04.2019.

[22] https://www.tomislavjonjic.iz.hr/IV_korsky.html; https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/tko-je-tomislav-jonjic-udarnik-kojeg-esih-i-hasanbegovic-guraju-u-prvi-plan-20170628/print, Pristupljeno 10.04.2019.

[23] https://www.tomislavjonjic.iz.hr/; https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/tko-je-tomislav-jonjic-udarnik-kojeg-esih-i-hasanbegovic-guraju-u-prvi-plan-20170628/print; https://hrcak.srce.hr/207271; , Pristupljeno 10.04.2019.

[24] http://www.neovisni.hr/o-nama/organizacija/, Pristupljeno 10.04.2019.