Duh Dragutina Bubnja

 

sdsdsfbbbJednog proljetnog dana 1931. godine pred Sudbenim stolom u Zagrebu, pred sudsko vijeće izvedena su 23 muškarca. Veliku skupinu optuženih su predvodili dvojica tamnokosih i ponositih mladića, pripadnika radničke pravaške mladeži Marko Hranilović i Matija Soldin pa je taj kazneni postupak ušao u povijest pod nazivom „Proces protiv Hranilovića, Soldina i družine“. Skupini mladih hrvatskih boraca za slobodu i neovisnost Hrvatske se na teret stavljalo više kaznenih djela; počinjenih u revolucionarnom djelovanju optuženim pripadnicima hrvatskih nacionalističkih organizacija.

Posebno su pod povećalom javnosti, medija i hrvatskih domoljuba bili Soldin i Hranilović jer su, među ostalim, bili optuženi za političko ubojstvo tj. atentat na Antona Tonija Schlegela, zagrebačkog novinara, vlasnika Jugoštampe i masona, zagovornika diktature i terora koji je bio persona grata na beogradskom dvoru.

Dragutin Bubanj, predsjednik sudskog vijeća, na samom početku postupka je upitao optužene da se izjasne o državljanstvu; na što mu je Hranilović prkosno odgovorio da je državljanin porobljene Hrvatske. Sudac Bubanj mimo svih pravila struke i svih kazneno procesnih normi je odgovorio kako su svi prisutni „državljani velike Jugoslavije“ i da trebaju biti ponosni na to. Tokom suđenja predsjednik sudskog vijeća, kao vatreni jugoslavenski nacionalist, više puta je kršio pravila vođenja kaznenog postupka motiviran isključivo vlastitim ideološkim opredjeljenjem i mržnjom prema okrivljenicima. Postupak se vodio u navijačkoj i huškačkoj atmosferi pa je tako i tužiteljima bilo dopušteno vrijeđati, ne samo optuženike, nego i njihove branitelje među kojima su bili ugledni hrvatski odvjetnici kao što su dr. Vladko Maček, dr. Ivo Protulipac i drugi. Naposljetku su Soldin i Hranilović osuđeni na smrt, a kazna je potvrđena pred sudom drugog stupnja i obješeni su u Zagrebu, u Petrinjskoj ulici, dana 25. rujna 1931. godine.

Jednog ljetnog dana 2019. godine, Visoki prekršajni sud je donio drugostupanjsku presudu protiv makarskog pjevača Marija Rose koji je prigodom koncerta organiziranog radi proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja otpjevao budnicu Marka Perkovića Thompsona „Bojna Čavoglave“. Na sreću, prošla su vremena jugoslavenskih sudaca poput Dragutina Bubnja koji su drmali hrvatskim pravosuđem do 1990. godine i izricali hrvatskim nacionalistima i domoljubima kazne zatvora i smrtne kazne, no duh Dragutina Bubnja je nažalost ostao prisutan u hrvatskom pravosudnom sustavu i hrvatskoj političkoj, umjetničkoj i znanstvenoj javnosti. Ne želim ovdje direktno usporediti ličnosti Hranilovića i Soldina s Rosom ili sudsko vijeće Sudbenog stola sa sudskim vijećem Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, niti suca prvostupanjskog suda; koji je okrivljenika Marija Rosu optužio na plaćanje kazne u iznosu od 765 kuna. No, ne mogu se oteti dojmu da je sudsko vijeće postupalo mimo pravila struke i zakona, isključivo politički motivirano baš kao Bubanj i njegovi nasljednici.

Naime, u kaznenopravnom sustavu RH, pa tako i u prekršajnom pravu vrijedi načelo zakonitosti izraženo u pravilu na latinskom jeziku: „Nullum crimen sine lege“, Nullum poena sine lege“. Navedeno podrazumijeva da nitko ne može biti osuđen za kazneno djelo, u ovom slučaju, prekršajno djelo, koje nije kao takvo određeno zakonom kao što nitko ne može biti osuđen na kaznu koja nije zakonom propisana. Treba napomenuti da spomenuto načelo zakonitosti zahtjeva od zakonodavca da norme budu jasne i precizne upravo da bi se spriječila zloporaba istih u svrhe nespojive s ciljem kazneno-prekršajnog postupka i sankcije. U Republici Hrvatskoj zakonom nije zabranjeno niti sankcionirano korištenje pozdrava „Za dom spremni“, a ni izvođenje pjesme „Bojna Čavoglave“; stoga ostaje nejasno temeljem čega se kažnjava okrivljeni? U dosadašnjoj praksi represivnog aparata „za dom spremne“ građane se teretilo za prekršajno djelo remećenja javnog reda i mira pa pretpostavljam da je i u ovom slučaju pjevaču stavljeno na teret prekršajno djelo protiv javnog reda i mira. 

Nadalje, da bi netko bio osuđen za prekršaj on svojom radnjom mora ostvariti biće prekršajnog djela što znači da se njegova radnja može podvesti pod opis prekršajnog djela kakav je isti naveden u pravnoj odredbi Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, Prekršajnog zakona ili nekog drugog zakona. Nejasno je i nerazjašnjeno u presudi, kako Mario Roso može remetiti javni red i mir izvodeći na koncertu pjesmu iz Domovinskog rata i to baš na koncertu koji je organiziran povodom državnog praznika kojim se prisjećamo pobjede u Domovinskom ratu. Tu dolazimo do zahtjeva načela zakonitosti za jasnoćom i preciznosti norme jer izgleda da se u ovom slučaju bilo što može podvesti pod kršenje javnog reda i mira pa čak i nastup na koncertu. Čak bih i shvatio optužni prijedlog i presude sudova da je pjevač nepozvan došao na „Dan mladosti“ ili pak na „Dan ustanka“ u Srbu ili na susret veterana JNA i srpskih dragovoljnih postrojbi pa pjevao „Bojnu Čavoglave“ s ciljem izazivanja sukoba. Sud u svojoj presudi, odnosno u dijelu presude koji je poznat javnosti, navodi kako se na koncertu mogao naći netko tko bi mogao biti uvrjeđen pozdravom „Za dom spremni“. Dakle, sud eksplicitno navodi da je mogao izvedbom pjesme uvrijediti nečije osjećaje, no ne navodi da se radnjom okrivljenog ispunio zakonski opis prekršajnog djela tj. ne navodi da je netko na koncertu uvrijeđen nastupom makarskog pjevača.  Samo sudsko vijeće nije utvrdilo da je došlo do prekršajne radnje, niti je navelo tko može biti uvrijeđen pjesmom „Bojna Čavoglave“. Meni na pamet padaju samo pripadnici vojske SAO Krajine i pripadnici JNA, a koji, uvjeren sam, izbjegavaju javne proslave Dana pobjede u Domovinskom ratu. S obzirom da nije dopušteno ekstenzivno tumačenje normi, pravno gledajući izvođenje „Bojne Čavoglave“ nije prekršaj. Jedini slučaj u kojem pjevanje „Čavoglava“ bio prekršaj jest da je pjevate mrtvi pijani u dva sata ujutro budeći susjede.

Sud temelji svoj stav činjenicom da je „Za dom spremni“ ustaški pozdrav korišten za vrijeme NDH, što je nesporno. No, je li zbog toga taj pozdrav danas toliko progonjen. Ustaški pokret je povijesno i pravno gledajući završeno poglavlje hrvatske povijesti. Razlog zbog čega je taj pozdrav danas na udaru lijevih medija, političkih stranaka i jednog dijela pravosuđa jest taj što ih podsjeća na Domovinski rat i demokratske promjene kojim je uspostavljena neovisna hrvatska država izvan okvira socijalizma i jugoslavenske državne zajednice. Baš kao što ih na to podsjeća hrvatska zastava s grbom koji počinje s prvim bijelim poljem. Nije tu samo stvar HOS-a, jer pozdrav “ZDS” su koristile i naoružane trojke mjesnih zajednica u Zagrebu, pripadnici ZNG-a odnosno gardijskih brigada kroz službene pjesme i stihove kao što su Tigrovi i Gromovi. Pozdrav se pojavljuje u pjesmama vezanim uz Domovinski rat i to ne samo u notornim Čavoglavama. Mišo Kovač pjeva o „za dom spremnoj“ 113. šibenskoj brigadi. Milo Hrnić u svom ratnom hitu „Imoćani“ navodi kako su isti „za dom spremni i život će dati“. Pripadnik Četvrte gardijske brigade i estradni pjevač Dražen Zečić u svojoj pjesmi „Sve do Zemuna“ navodi kako su njegovi suborci u Kljacima spremni ići sve do Drniša, Knina i Zemuna i da su svi za dom spremni. Enfant terrible hrvatske estrade Vuco je opjevao samostalni vod Mirlovčana, stanovnika sela koje se nalazi blizu Čavoglava i Kljaka i čije su kuće u jesen i zimu 1991. godine bile na prvoj crti, a koji su pogađate te 1991. godine bili za dom spremni. Postoji sigurno još niz poznatih i nepoznatih pjesama iz razdoblja borbe za hrvatsku državu iz čijih stihova iskače danas nepoželjni pozdrav. Iz navedenog je zaključno da su 1991. postojale dvije vrste Hrvata: oni koji su bili za dom spremni i oni koji to nisu bili. Žalosni povijesni obrat je taj što potonji danas proganjaju prve svim mogućim sredstvima, a sve navodno zbog fantomskog ustaštva koje očito cvate u Hrvatskoj. Barem tako kažu jugo nostalgičari i velikosrbi. Osobno me zanima da su kuće i obitelji profesionalnih tragača za ustašama bili 1991. na udaru bili isti koristili „ZDS“ ili bi li ulazili u povijesne i pravne dubioze o navedenom pozdravu. Zašto nitko od dežurnih moralista 1991. godine te mladiće nije potegao za rukav i rekao im da ne budu za dom spremni i da sjede doma? Zato jer im je šutnja odgovarala. Zato što su znali da su ti koji su bili za dom spremni moraju zaustaviti JNA i četnike kako ne bi ušli u njihove domove za koje nisu bili spremni. I sutra, kad bi se ponovila 1991. godina dežurni moralisti bi pobjegli ili umuknuli, a oni koji su za dom spremni bi se ostali suočiti s neprijateljem. Isti progonitelj s istim motivom progone trobojnicu s grbom koji započinje prvim bijelim poljem, a koji je nedavno u „Slobodnoj Dalmaciji“ po tko zna koji put proglašen ustaškim grbom. U Hrvatskoj postoji vrsta ljudi kojoj je svaki hrvatski grb ustaški grb. Može heraldika po sto puta objasniti da su i prvo bijelo i prvo crveno početno polje ispravne verzije hrvatskog grba koje su se kroz povijest naizmjenice javljale, ali to je uzaludan trud. Mržnja je iracionalna i ne poznaje argumente ni povijesne ni znanstvene. Ti ljudi ne vole ni službeni grb naše države, no okolnosti im ne dozvoljavaju da to otvoreno kažu pa se iskaljuju na grbu s prvim bijelim poljem, iako se on pojavio prije ustaša i nastavio živjeti u srcu hrvatskog naroda i nakon poraza Ustaškog pokreta. Cijela ta hajka je, u stvari, nastavak rata protiv Domovinskog rata. Sjetite se zluradih članaka kojima se iščekivala drugostupanjska presuda generalima Gotovini i Markaču kao konačna osuda hrvatske politike iz devedesetih. Sjetite se kako se željno iščekivala ćirilica u Vukovaru pod krinkom brige za nacionalne manjine od istih onih ikona demokracije koji zanemaruju problematiku hrvatske manjine u Srbiji i koji su svakom prilikom ocrnjivali Hrvate u Bosni i Hercegovini. Nakon što su Knin i Vukovar kao dva grada simbola hrvatskih stradanja opstali i pobijedili, otrovna pera su se okrenula prema zadnjem što je ostalo, a to je pozdrav ZDS i grb s prvim bijelim poljem koji svakog Hrvata asociraju na 1990. i 1991. godinu i stvaranje hrvatske države. Druga žalosna činjenica je što toliko priželjkivano pravosuđe hrvatske države progoni pjevače domoljubnih pjesama i budnica; baš kao što je to radilo jugoslavensko pravosuđe. Doduše, puno benignije, ali progon je i dalje progon. No, ono što represivni sustav nije naučio od svojih ideoloških predaka jest da zabrane ne vode nikuda, stoga je i ovo sudsko vijeće zadužilo hrvatske domoljube i nacionaliste, jer su produžili životni vijek i popularnost pozdrava ZDS i „Bojne Čavoglave“ za barem još jedno stoljeće.

Naposljetku bih uputio one koji žele znati više o procesu Hranilović, Soldin i družina na mrežne stranice Tomislava Jonjića gdje možete pronaći njegov znanstveni članak „Proces Hranilović – Soldin. Prilog poznavanju postanka ustaškog pokreta“ i razgovor gospodina Jonjića s Marijom Hranilović pod naslovom: „Moja su braća dali živote za Hrvatsku“. Riječ je o slučaju koji je danas dosta nepoznat pa čak i među onima koji su dobri poznavatelji hrvatske novije povijesti, a iz njihovog slučaja je sasvim jasno da su se oni dvadesetih godina suprotstavili revolucionarnom borbom istom jugoslavenskom i velikosrpskom neprijatelju kojem će se suprotstaviti i hrvatski branitelji ranih devedesetih. Nažalost, hrvatsko-jugoslavenski sukob traje već cijelo stoljeće i u političkom i kulturnom životu moderne Hrvatske još nije okončan.