O TUĐMANU – POVODOM DVADESETE OBLJETNICE SMRTI ( I. dio )
Tog prosinačkog dana 1999. godine, umjesto u školskom dvorištu, veliki odmor smo proveli u dnu razreda; ispod sivog panoa gledajući u fotografski portret dr. Franje Tuđmana u čijem kutu je bio crni flor. Piskutavi dječji glasovi su davali svoja opažanja o Tuđmanu koja su, u biti, bile refleksije stavova koje su čuli kod kuće. Do tada jedinstven razred se podijelio na one koji su žalili za Tuđmanom- do onih koji su se veselili Tuđmanovoj smrti. Kako sam sin hrvatskog dragovoljca iz 1991. i časnika, o čemu sam već pisao u jednom tekstu, bilo mi je nepojmljivo kako netko može ne iskazati dužno poštovanje prema Predsjedniku, pa čak i ne voljeti ga.
Odrastajući; podjele viđene tog dana postajale su mi sve jasnije i uvidio sam svu složenost povijesne ocjene lika i djela dr. Franje Tuđmana te sam se susreo s raznovrsnim mišljenjima i stavovima; od toga da je bio proizvod udbaškog podzemlja pa do toga da je bio fašistički diktator. Naravno, u taj raspon ulazi i nekritičko promatranje i slavljenje svakog poteza kojeg je Tuđman povukao u svojoj vojnoj, znanstvenoj i političkoj karijeri.
Tuđman je kao političar, uostalom kao i svako ljudsko biće, proizvod obiteljskih, povijesnih, kulturoloških i inih okolnosti koje mogu utjecati na našu potpunost i cjelovitost. Rodio se u obitelji radićevca i HSS-ovca Stjepana Tuđmana, koji je obnašao lokalne političke funkcije; stoga je politika bila ono što je Tuđmana pratilo od malih nogu. Stjepan Tuđman je očigledno pripadao lijevom krilu hrvatskog seljačkog pokreta, na što upućuje njegovo sudjelovanje u radu AVNOJ-a i ZAVNOH-a za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i sudjelovanje njegovih sinova Stjepana i Franje u partizanskom pokretu. Na to upućuje i Tuđmanovo sjećanje na očevu uputu pred odlazak na školovanje u Zagreb: “U petnaestoj reče mi otac: Sad si socijalist, a budeš li se pogospodio – kao drugi kad svrše škole – ne dolazi mi pred oči!”.
Dakle, Franjo Tuđman se nije susreo sa socijalističkim idejama u Zagrebu, niti eskalacijom rata i njegovim odlaskom u šumu, već su lijeve ideje bile sastavni dio njegovog kućnog odgoja. Izbijanjem Drugog svjetskog rata njegov odlazak u partizane je očekivan. Godine 1942. Tuđman postaje i službeno član Partije započevši tako uspon na jugoslavenskom i hrvatskom političkom nebu. Kraj rata Tuđman dočekuje kao načelnik Drugog organizacijskog odjela u Vrhovnom štabu NOVJ-a. Poslije rata u kojem gubi brata, tragičnim slučajem mu pogibaju otac i pomajka. Naime, Stjepan Tuđman i njegova žena su pronađeni mrtvi, a sve okolnosti upućivale su na to da su nasilno skončali svoje živote pucnjevima iz vatrenog oružja.
Oko smrti su se isplele mnoge teorije. Prva teorija glasi da su Stjepana Tuđmana zbog njegove nacionalne svijesti ubili pripadnici OZNA-e, a tu teoriju, Tuđman je prihvatio kao nespornu i istinitu. Tuđmanovi desni kritičari su pak tvrdili da je Stjepan Tuđman zbog svoje izdaje platio životom, a presudili su mu ostaci ustaško-domobranske vojske koji su te 1946. godine još uvijek vodili rat. Treću i najtragičniju verziju smrti Tuđmanovog oca Stjepana je iznio Vladimir Pavlinić, hrvatski politički zatvorenik, emigrant, novinar i slikar, koji se rodio i odrastao u Dubrovčanu, selu pokraj Velikog Trgovišća te je njegov otac u HSS-u bio suradnik Stjepana Tuđmana. Naime, prema informacijama koje je dobio od lokalnog liječnika, koji je izašao na lice mjesta po dojavi o smrti, Stjepan Tuđman je ubio suprugu i počinio samoubojstvo; napisavši u oproštajnom pismu kako ne može živjeti sa sramotom da je sudjelovao u dovođenju na vlast Komunističke partije. Prema Pavlinićevim riječima, Tuđman je odbacio tu mogućnost, jasno kazavši kako se OZNA-in ubojica njegovog oca sam otkrio i donio mu sliku hrvatskog grba iz Stjepanove kuće kao dokaz da je on tog kobnog dana ubio bračni par Tuđman. No, kako bilo, veo tajni koji je okruživala smrt bivšeg partizanskog političkog rukovoditelja nije spriječila strjelovit uspon Franje Tuđmana u redovima JNA. Završava „Višu vojnu školu“ te znanstveno proučava rat, općenito, ali s naglaskom na partizanski rat i povijest NOB-a. Tako je dobio i važnu političku funkciju predsjednika vojnog kluba, beogradskog „Partizana“. Iz te crtice je jasno da su tadašnje vlasti u Tuđmanu vidjeli odan kadar, u jugoslavenskom i marksističkom smislu.
Iako promaknut u čin generala, prethodne, 1961. godine, Tuđman odlazi iz vojske i osniva “Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske”, čiji je bio direktor. S vojne doktrine proširuje svoj akademski krug interesa na povijest pa 1965. godine stječe doktorat iz povijesnih znanosti na temu krize u Kraljevini Jugoslaviji. Iako je teško navesti točan trenutak, ali bilo bi sasvim ispravno navesti kako su šezdesete vrijeme njegovog nacionalnog buđenja i skretanja u disidentske krugove.
Na Institutu će zaposliti Antu Bruna Bušića, budućeg prijatelja i bliskog suradnika. Tada ulazi u krug još jednog utjecajnog partizanskog veterana i zagrebačkog gradonačelnika Vece Holjevca, koji je pokretao nacionalno buđenje među partijskim kadrovima, a u istom razdoblju Tuđman ulazi u Sabor i Maticu hrvatsku. Iz njegovog razdoblja u Matici hrvatskoj zanimljiva je sljedeća anegdota koju je iznio Ivo Škrabalo. Naime, Škrabalo je za Hrvatski tjednik napisao više članaka, od kojih je jedan bio osvrt na akciju Mira Barešića, gdje je Barešića i njegovu skupinu nazvao „revolverašima“. Tuđman ga je pozvao i prema njegovim riječima mu rekao da ne može pisati tako o „našim dečkima“- kako je Tuđman nazvao nacionalističke revolucionare.
Navedeno svjedočanstvo je vidljivo i dokumentarnom filmu „Miro Barešić – Život za Hrvatsku“. U istom filmu dr. Ivan Čizmić navodi svoje sudjelovanje šezdesetih na tribini, gdje su Holjevac i Tuđman govorili o slobodnoj Hrvatskoj; što mu je bilo neobično jer kako sam Čizmić navodi njih su dvojica dva desetljeća prije oružano sudjelovali u ratu protiv hrvatske države.
Tuđman je navodno 1977. godine s lažnom švedskom putovnicom otputovao iz Jugoslavije i održao niz sastanaka s političkom emigracijom i uspostavljao kontakte- služeći se konspirativnim metodama, kako ga u javnom životu u domovini ne bi povezalo s tzv. Ustaškom emigracijom. Iz tog razdoblja je zanimljivo jedno pismo kojeg je sam Predsjednik objavio u svojoj knjizi „Usudbene povjestice“, a kojeg je uputio Brunu Bušiću u kolovozu 1977. godine pod konspirativnim imenom „Zatočnik“. Iz sadržaja pisma je jasno da je to odgovor na Bušićevo pismo, u kojem isti traži savjete o daljnjem djelovanju hrvatske emigracije. Nažalost, u navedenoj knjizi, to pismo nije objavljeno. Iz sadržaja Tuđmanovog odgovora zanimljivo je nekoliko činjenica, no navest ću nekoliko citata iz kojih će možda biti jasnije buduće Tuđmanovo djelovanje, a posebno u vrijeme uspostave samostalne hrvatske države:
„ Što se tiče krajnjeg cilja svekolike hrvatske djelatnosti danas više ne može i ne smije biti nikakve dileme: na temelju povijesno sačuvane i u najnovije doba opet dokazane nacionalne samobitnosti, a u skladu s kretanjem suvremenog čovječanstva – hrvatski narod zahtjeva punu suverenost i samostalnost, koju nijedan narod još nije postigao bez vlastite državnosti i bez toga da kao subjekt bude uključen u međunarodni poredak sukladno svojim i ničijim drugim probitcima. Toj svrsi moraju biti upravljeni svi napori svakog nacionalno svjesnoga hrvatskog čovjeka, bez razlike na idejno-političke, strančarske i vjerske razlike; toj, samo i jedino toj ideji moraju težiti i služiti sve duhovne i fizičke sile hrv. nac. bića kako u domovini tako i u iseljeništvu.“ (...)
„ Kao što je to uvijek bivalo u sličnim okolnostima, u daljoj i u suvremenoj povijesti i našeg i inih naroda: od krajnje ekstremnih čina i djela osobnog samožrtvovanja do što šire (legalne) političke, kulturne, znanstvene i diplomatske djelatnosti! Svi su ti oblici povijesno neizbježni – htio to netko ili ne, pa su i potrebni i nužni i korisni“ (..)
„Što se tiče muslimana: priznati vjersko kulturnu posebnost. Odlučno isticati njihovo hrvatsko porijeklo i jezik; da su nastali okupacijom pretežito hrvatskih zemalja, da su SR BIH i SR Hrvatska geopolitički (prometno, geografski i strategijski ) nerazdvojno povezane, te da bi bilo kobno i po njih svako izdvajanje.“ (...)
Iz navedenih citata je sasvim jasno i vidljivo da je Tuđman već 1977. godine imao viziju stvaranja hrvatske države idejom pomirbe kroz političku, diplomatsku ali i revolucionarnu borbu. Kao predsjednik, u razgovoru za časopis „MI“, Tuđman navodi kako je Bušića odgovarao od revolucionarnih djelatnosti. Iz navedenog je jasno da Tuđman nije imao šovinističkih trenutaka usmjerenih prema BIH muslimanima, što mu se često stavljalo na teret devedesetih, već je zauzimao tradicionalne starčevićanske stavove koji su nakratko vrijeme bili oživotvoreni u NDH, ali i prvom razdoblju rata u Hrvatskoj i BIH do poznate Izetbegovićeve izjave o ratu koji „nije naš“.
Tuđman spominje i sebe u pismu, govoreći o sebi u trećem licu te navodi svoj intelektualni rad, njegovo publiciranje za anglo-američko tržište, ali i njegove medijske istupe u zapadnim medijima. Nadalje, daje zanimljivu geopolitičku kritiku politike zapada smatrajući da je obnova Jugoslavije s komunističkom vladom bila pogrješka zapada, s obzirom na raspad Jugoslavije u travnju 1941. godine, ali da će Zapad podupirati Titovu federaciju zbog bojazni od prisustva Rusa na Jadranu; bez obzira koliko su njihovi probici sukladni probicima hrvatskog naroda, no smatra da i dalje treba kod njih lobirati preko Radice i mačekovaca.
Spominjući njegovo medijsko djelovanje u inozemstvu bitno je naglasiti da je to, kao i njegov intelektualni rad, bio razlog utamničenja i osude dr. Tuđmana. Iako je napisao značajna znanstvena djela, posebno u vidu rušenja jasenovačkog mita i potvrde hrvatske nacionalne samobitnosti, osobno su mi zanimljivi njegovi zatvorski memoarski zapisi, jer otkrivaju Tuđmana čovjeka mimo njegovog znanstvenog interesa i vojnog poziva. Možda je Tuđman dao detaljnu analizu partizanskog ratovanja u „Ratu protiv rata“; pojasnio položaj malih naroda i modernih ideologija u knjizi „Velike ideje i mali narodi“ i udario u jugoslavenske socijalističke mitove u „Bespućima“, ali ovdje otkriva svoju intuitivnost, svoje domoljublje, ljubav prema obitelj i čovjeku, ali i neumiruću nadu u svrhovitost žrtvovanja.
Tako 14. svibnja 1982. godine u tamnici piše: „Intimno želio bih doživjeti 80-tu! Dotle bi se valjda vidjelo štošta iz naše nacionalne sudbine, iz svjetske … A tada bih znao što će biti i iz moje unučadi … A moja briga za njih, za moje odvjetke, bolje reći moja ljubav prema njima, osobito u ovim danima ne bi bila toliko duboka, intenzivna da nije istovjetna s ljubavlju prema Hrvatskoj domovini. Štoviše da ova nije kao sveobuhvatna – i mojih predaka i moja i njihova – još i veća. U svakom slučaju jasno je: dana više nije ostalo beskonačno kao na početku puta. Kad su pred nama bile beskrajne mogućnosti. Okviri su suženi. Iluzije i tlapnje – raznesene životnim burama. Preostalo, valja proživjeti ljudski zrelo. Što će reći što mudrije i djelotvornije. Svrsishodnije. Ljudski običnije a povijesno svrhovitije. Sretnije.“
Kad je u jugoslavenskom zatvoru pisao o svojoj prošlosti, zabludama, trenutnim teškoćama i nadanjima u budućnost; Tuđman nije ni mogao slutiti da će za sedam godina postati vođa nacionalnog pokreta – Hrvatske demokratske zajednice, a potom i prvi predsjednik Republike Hrvatske u njenom najtežem razdoblju.