Niti jedna svjetska katastrofa, rat i pandemija nisu bili uzaludni i beskorisni ako smo kao pojedinci, zajednica i nacija izašli jači, pametniji i čvršći te spremniji na izazove budućnosti. Sjedeći tako za radnim stolom u izolaciji, nakon što mi je dosadilo čitanje i gledanje filmova, malo sam razmislio o posljedicama koje bi ova situacija mogla uzrokovati, ali i što možemo naučiti i promijeniti kako bismo izbjegli sličan scenarij. Osobno sam stava da na svim razinama možemo izvući pouku; pojedinci, zajednice, Hrvatska, EU i Zapad

Prije svega, Zapad, pa i cijeli svijet, treba razmotriti ulogu NR Kine u svjetskoj politici. Iako u ovom trenutku kad je Europa žarište pandemije Kina šalje pomoć, ta pomoć nije izraz ljudske solidarnosti, već popravljanje štete i solidan PR marketing. Naime, ista ta Kina koju nam mnogi europski političari i mediji predstavljaju kao uzor je ignorirala pojavu COVID – 19, da bi, potom, kad je epidemija uzela maha u broju oboljelih i mrtvih u Wuhanu, pomno skrivala bolest od svjetske javnosti. Kad je više nisu mogli skrivati, uvjeravali su javnost kako je riječ o bolesti koja prelazi sa životinje na čovjeka, a da prijelaz s jednog ljudskog bića na drugo nije dokazan te da ne prijeti globalna opasnost, a u što smo se svi, na najgori mogući način razuvjerili prebrojavajući mrtve i oboljele te naposljetku prebrojavajući trenutne i potencijalne financijske gubitke. Svaki oboljeli i svaki preminuli u svijetu je izravna žrtva neodgovornosti, podlosti i prijetvornosti Narodne Republike Kine i Kineske komunističke partije i to svijet ne smije zaboraviti, unatoč sadašnjem slanju pomoći od velikog kineskog vođe i njegovih partijskih aparatčika. Kina će prema svim prognozama izaći jača iz ove krize, ali na svjetskoj javnosti je, ali prije svega na Americi i Europi, primjereno sankcionirati Kinu pri tom mislim na povlačenje proizvodnje, a zatim drugim političkim i diplomatskim sredstvima. Ako ne dođe do toga pak, javnost se mora zapitati koji je smisao UN-a i drugih inih političkih organizacija ako neka država može neodgovornim ponašanjem pobiti više od 10 000 ljudi diljem svijeta i praviti se da ništa nije bilo. U ovakvom stavu zapadnim silama bi se trebao pridružiti i Putin, unatoč trenutnim razmimoilaženjima, jer se Kina pokazala jednako velikom prijetnjom i za Rusiju u usponu. Davno sam u jednoj privatnoj raspravi o geopolitici, rekao da će zapad tek zaplakati što je nakon Drugog svjetskog rata odlučio Japan nasilno izgurati s mjesta prve super-sile Dalekog istoka, otvarajući tako vrata Kini koja nikad ne bi imala ni snage ni moći preuzeti politički primat da je opstao carski Japan.

Drugo veliko pitanje globalne politike jest budućnost Europske unije, posebno uzevši u vidu da je i bez ove nesretne pandemije tek trebala doći „postbreksitovska“ kriza i redefiniranje odnosa unutar Unije. Europska Unija, odnosno njeni prijašnji oblici su imali primarnu ulogu jačeg ekonomskog povezivanja zemalja članica te ostvarivanja lakšeg prometa robe, radnika, usluga i kapitala. Početkom 21. stoljeća, a posebno stupanjem Lisabonskog ugovora na snagu Europska unija je krenula u stvaranje nadnacionalnog birokratskog aparata koji potražuje od nacionalnih država članica prebacivanje sve većih i širih ovlasti na tijela Unije. Štoviše, Unija je kroz razne akte iskazala namjeru da postane ideološki arbitar, a posebno u odnosu na članice iz Srednje Europe ugrožavajući njihovu suverenost u korist Njemačke i Francuske. Uslijed pandemijske krize pokazalo se da je EU u tom obliku beskorisna, a da je nacionalna suverena država i dalje jedini oblik državne i političke zajednice koji može promptno odgovoriti na katastrofe i kataklizme, bez obzira je li riječ o ratu ili izvanrednom zdravstvenom stanju te da je daljnje prenošenje ovlasti nacionalnih država na Bruxelles beskorisno i bespredmetno. Štoviše, cijela ova situacija je licemjerna. Jedina mjera koju je EU mogla poduzeti i koju je poduzela je zatvaranje vanjskih granica Unije. Da se podsjetimo, EU već godinama prisiljava države članice da u ime humanosti i dobrote otvore svoje granice imigrantima iz Afrike i Azije koji su došli bez osobnih dokumenata, a kamoli da su imali zdravstvene kartone i kartone cijepljenja, a koji se sigurno neće ni u budućnosti tako lako podvrgnuti našim zdravstvenim standardima. Države članice će u budućnosti morati odlučiti, hoće li se Unija vraćati unazad i svojim primarnim ciljevima ili će nastaviti na širenju ovlasti i odjahati u vlastitu propast.

Iako je naše političko vodstvo od 2000., što zlonamjerno, a što iz nesposobnosti i beskičmenjaštva, vodilo ovu državu u propast, kao Hrvat i vjernik se nadam da će im ova kataklizmička situacija pogoršana velikim zagrebačkim potresom otvoriti oči i uvidjeti da su promjene u ovom narodu i državi bitne pa i za njih i njihove sitne partikularne interese. Prije svega, morat će se redefinirati gospodarski odnosi. Nezamisliva situacija je odnijela sve iluzije i tlapnje hrvatske politike kupovanja socijalnog mira i njihov odnos prema ekonomiji. Proizvodnja potrepština i hrane u Hrvatskoj je uništena porezima, nametima i nesretnim poticateljskim politikama, a sela i njive opustošene. U tim sredinama su ostali većinom ljudi koji žive od stranačkog uhljebništva koji će tek sad osjetiti što su napravili sebi i svojim bližnjima kad su provodili državne politike spaljene zemlje. Hrvatski realni sektor i poduzetništvo, su također, opustošeni, u korist uhljeba. Hoće li sutra ovu zemlju i ovo gospodarstvo na noge dizati poduzetnik, poljoprivrednik i obrtnik ili pročelnik županijskog ureda za upravljanje strateškim resursima? Mnogi su ekonomisti, udruge iz civilnog sektora i dobronamjerni ljudi upirali prstom u goruće probleme hrvatskog sustava, a politika, plava i crvena, je gradila sustav stranačkog podobništva, državnog zapošljavanja i zadržavanja što većeg dijela tržišta u svojim šapama, kako bi kontrolirali političke procese u ovoj zemlji koja se gradila na krvi i znoju iskrenih domoljuba i koja će se sutra graditi na istim temeljima. Mnogi su političari odmahivali i govorili kako je stanje dobro i međusobno se optuživali za određene gospodarske probleme, a vodili su iste politike. Mnogi su se vrhovnici ovih dana sprdali s pojmom „suverenost“, tvrdeći kako je to ostvareno devedesetih. I ja se slažem u tom dijelu, ali sigurno je da negdje usput Hrvatska izgubila suverenost. Nije suverena ona zemlja koja ima grb i zastavu, već zemlja koja u ovakvom stanju može bez pretežite pomoći drugih zemalja otkloniti opasnost, te ona zemlja koja vodi samostalnu vanjsku politiku. Naši veliki europski prijatelji Njemačka i Francuska su se okrenuli sebi i svojim problemima (što je u jednu ruku i normalno) i razbili mit o europskom jedinstvu. Štoviše, Francuska namjerno zaustavlja kamione s medicinskom pomoći koji voze za Britaniju, a Njemačka povlači svoje proizvode iz zemalja kojima se uvijek grozila sankcijama i pričama o europskom jedinstvu. Prve zemlje koje su se pojavile s prijedlozima za pomoć nakon zagrebačkog potresa su zemlje hrvatskom vodstvu omrznutih zemalja Višegradske skupine koje godinama upozoravaju na licemjerje Berlina i Bruxellesa. Tako da je na hrvatskom vodstvu odgovornost da, izuzev provođenja nužnih promjena u unutarnjoj politici, gospodarstvu, provede i promjenu vanjske politike i vrati nas doma nakon stogodišnjeg lutanja.

Naposljetku, jasno je da će ovo stanje utjecati na međuljudske odnose. Kolumbijski filozof Davilla je jednom napisao: „Čovjek sazrijeva u onom trenutku kad shvati da njegove probleme ne rješava politika.“ Opet je postalo jasno da su stup Vašeg svijeta, obitelj i prijatelji i da jedino ovo stanje možemo prebroditi držeći se zajedno, a da političari nisu tu kako bi rješavali probleme, redovne i izvanredne, već kako bi nam osigurali nužne uvjete za život. Održavanje dobrih obiteljskih odnosa i briga za prijatelje je jedino što je u životu sigurno. Isto tako, briga za bližnje, za susjede i nemoćne, je jedino ono što vrijedi i što se računa u ovim situacijama. Mnogi su zlonamjerni pojedinci i mediji počeli širiti paniku. Oprez je dobar i poželjan pa i onda kad je opće stanje dobro, a strah i panika su neprijatelji uvijek, a posebno u izvanrednim situacijama i upropašćuju živote gore nego bilo koja bolest. Zato držite se svoje zajednice i ne dajte da Vas strah izolira od brata čovjeka, ako možete pomozite volonterima, braniteljima i navijačima, a ako ne čuvajte svoje zdravlje i zdravlje svojih bližnjih posebno jer ne znamo što nas čeka iza ovoga. Bog Vas blagoslovio!

Evan MacIan