Je li vam kada zapela za uho ona suptilna, instrumentalna glazba iz raznih reklama, dokumentarnih filmova, trgovina ili ustanova? Katkad je prisutna i desetke minuta prije nego što ju uopće svjesno primijetimo. No, čak i kada ju ne slušamo aktivno, ona utječe na naše raspoloženje i shvaćanje situacije u kojoj se nalazimo. Takva glazba može doprinijeti dramatičnosti izložba u muzeju, računalnih igara ili audiovizualnih priloga, često čak i učinkovitije od konvencionalnih i „direktnijih“ kompozicija. Lišena stroge niti vodilje, svojim suptilnim prodiranjem u našu podsvijest može nas opustiti ili učiniti nervoznima a da nismo ni svjesni te njezine uloge i djelovanja.

Također, možemo se i aktivno, s namjerom prepustiti njezinim nadahnjujućim zvukovima i izazvati željeno raspoloženje u nekoj vrsti maštanja i međudjelovanja glazbe i našega tijeka misli, slično procesu čitanja knjige. No kako je uopće nastala takva vrsta glazbe? Koje su njezine glavne značajke, po čemu se ona točno razlikuje od poznatijih i pristupačnijih vrsta glazbe, kako se razvijala kroz povijest i koje su njezine uloge i podvrste danas? Na ta pitanja ovaj rad pokušava odgovoriti i time vas upoznati s drukčijim svijetom shvaćanja glazbe i zvuka.

Imenica „ambijent“ (posuđenica riječi iz engleskoga jezika ambient) potiče od glagola latinskoga jezika ambiō, ambīre (kružiti, okružiti, prolaziti, obilaziti itd.) te općenito označava sredinu i okolinu nekoga subjekta, stoga već u samom nazivu možemo zaključiti da je riječ o glazbi koja je usmjerena na jedan širi kontekst. Slično kao što je i pokret ekspresionizma u slikarstvu bio usredotočen na osjećaje i subjektivno iskustvo nasuprot realističnosti forme naslikanih okolina i prizora, tako i ambijentalna glazba naglašava atmosferu i dojam, često nauštrb ritma, melodičnosti, strukture i ostalih temeljnih značajki drugih vrsta glazbe. Time se aktivnome slušatelju ostavlja prostor i omogućuje da svojom maštom uprizori i dopuni oblike na zvučnom platnu, čije obrise ambijentalna glazba nenametljivo oslikava. Međutim, pasivno slušanje također je korisno u svrhu postizanja određenoga pozadinskoga ugođaja jer se, u odsutnosti ritma, stihova i jasno izraženih melodija, ostavlja prostor za obavljanje drugih primarnih aktivnosti koje tako ostaju praćene i obogaćene suptilnom glazbom.

Upravo je potonja ideja pozadinskoga ugođaja bila motivacija Eriku Satieu, francuskom skladatelju s početka 20. stoljeća, da stvara tzv. „glazbu za namještaj“ (Musique d'ameublement). U prvom redu namijenjena stapanju sa zvukovima okoline, Satie je tu svoju glazbu tako imenovao jer ju je zamislio u službi upotpunjavanja grupnih ručkova, gdje bi služila ublažavanju ulične buke i zvukova korištenja pribora za jelo, kao i neugodnosti grupnih tišina, a sve to bez nametljivoga zvuka koji bi uveo glazbu u prvi plan i dominirao zvučnom kulisom druženja. Zbog navedenih značajki, njegova „glazba za namještaj“ smatra se izvorištem ambijentalnoga glazbenoga žanra. Sljedeći veliki korak u razvoju žanra dogodio se 1952. godine, a sačinjavala ga je slavna kompozicija kultnoga američkoga skladatelja Johna Cagea naziva „4'33“ (četiri minute i trideset tri sekunde) koju je sačinjavalo ništa drugo osim uputa izvođaču ili izvođačima da ne sviraju svoj(e) instrument(e). Ideja te radikalne kompozicije bila je da za vrijeme njezina „izvođenja“ do izražaja dođu zvukovi okoline i publike te da upravo taj zvuk tako čini izvođenu glazbu. Riječ je o snažnom primjeru konceptualne umjetnosti koji preispituje i otvara puteve drukčijim shvaćanjima odnosa glazbe i slušatelja. I sam Cage, jedan od najznačajnijih skladatelja 20. stoljeća, smatra „4'33“ najvažnijim radom svojega dugogodišnjega djelovanja.

U šezdesetim godinama prošloga stoljeća širi broj izvođača počinje eksperimentirati s glazbenim metodama pa se tako i razvijaju zvukovi koji spadaju u područje ambijentalne glazbe, ponajviše u Engleskoj i SAD-u. Međutim, ti su izvođači bili zastupljeni u međusobno različitim žanrovima, tako da možemo govoriti tek o elementima ambijentalne glazbe. Sam naziv „ambijentalna glazba“ službeno se nije koristio sve do sljedećega desetljeća, kada je njezin razvoj uzeo maha. Taj uzlet ambijentalnoga žanra 1970-ih je godina omogućen prije svega zahvaljujući tehnološkom napretku sintesajzera (modularni sintesajzeri), koji je omogućio njihovu širu glazbenu funkcionalnost. Među izvođačima najznačajniji su Brian Eno, jedna od ključnih osoba cjelokupne glazbene industrije proteklih desetljeća, i njegovi suvremenici, od kojih posebno valja spomenuti njemački „Krautrock“ pokret koji je iznjedrio mnogo utjecajnih izvođača. Eno je, nadahnut Satievom „glazbom za namještaj“, u tom desetljeću izdao albume „Discreet Music“ („Diskretna glazba“) i „Music for Airports“ („Glazba za zračne luke“) te službeno dao ime ovoj rastućoj pojavi u glazbenom svijetu – ambient music (ambijentalna glazba). Naglasio je kako ambijentalna glazba nije samo bilo koja pozadinska glazba, već da postoje razlike. Ona mora izazvati, stvoriti prostor za misao, a ne samo biti tu kako bi prekrila postojeće okolišne zvukove. Također, ona mora omogućiti slušatelju odabir razine pozornosti koju joj on želi posvetiti i zadržavati svrhu kod obje vrste konzumiranja, pasivnoga i aktivnoga. Time dolazi do oblikovanja i homogenizacije žanra i njegovoga odmaka od samih početaka.

U sljedećim desetljećima dolazi do razvoja, ponajviše zahvaljujući tehnologiji. Tako je 80-ih došlo do obogaćivanja glazbenih tekstura kod radova iz žanra uporabom noviteta poput računala i „sempliranja“ (sampling), tj. uporabe dijela ranije snimljenoga zvuka iz drugoga izvora, često ubrzanoga, usporenoga ili nekako drukčije dodatno obrađenoga. Pred kraj prošloga stoljeća pa sve do danas dolazi do sve veće popularizacije žanra. Isprva kao nadopuna i kontrast intenzivnoj techno sceni, a zatim i u sve širem spektru aktivnosti, od pomoći kod vježbanja, meditacija, učenja, masaža, spavanja i slično. Toj širokoj namjeni doprinijeli su internet i ponajviše YouTube, koji je omogućio stvaranje dugih videokompilacija ambijentalne glazbe popraćene ugodnim i sanjarskim fotografijama ili slikama.

Također, sa sve većom popularizacijom i tehnološkim napretkom kroz desetljeća, došlo je do diversifikacije žanra. Danas je tako ambijentalna glazba prilično širok pojam koji obuhvaća međusobno relativno različite kompozicije i teksture zvuka. Utjecaj techno glazbe 1990-ih doveo je do podžanrova kao što su „ambient house“ i „ambient techno“, koji sadržavaju ritam i karakteristične sastavnice house i techno žanrova, međutim razlikuju se od njih po tome što su spomenute sastavnice prisutne u mnogo mekšoj i atmosferičnoj varijanti, namijenjenoj za opuštenije i manje intenzivno iskustvo. Zatim vrijedi spomenuti podžanr „space music“, koji je mnogo manje ritmičan i melodičan i cilj mu je ponuditi slušatelju introspektivno i meditativno iskustvo. Treći glavni smjer podžanra ambijentalne glazbe koji vrijedi istaknuti jest „ambient industrial“ te njegov potomak „dark ambient“. Riječ je o mračnijim teksturama koje su često melankoličnoga ili mističnoga, uzvišenoga i „stranoga“ karaktera.

Sve u svemu, ambijentalna glazba obuhvaća raznolik skup podžanrova i kompozicija međusobno različitih značajki i namjena. Ono što je zajedničko cijelom žanru jesu korijeni u jednom drukčijem shvaćanju funkcije glazbe te ono što bi ona trebala i mogla ponuditi slušatelju. Vrijedi ga proučiti kako bi se stekao dojam o konceptualno različitom pristupu nečemu na što smo toliko naviknuti, kao što je konvencionalna glazba. Takva iskustva otvaraju nova vrata i oblikuju nova shvaćanja ideja i pojmova te nije riječ samo o pojavi za glazbene entuzijaste već za sve one koji su znatiželjni pogledati svijet drugim očima, ili u ovom slučaju poslušati ga drugim ušima.