Roger Scruton[1]

Priznajem, ja sam antikomunist.

Tijekom 1970-ih i 1980-ih antikomunisti su protjerani s britanskih sveučilišta. Naposlijetku, napadali smo revoluciju koja je nudila oslobođenje čovječanstva od svjetske kapitalističke zavjere. Naši su profesori priznali da je Sovjetski Savez pogriješio, ali samo u praksi, ne i u teoriji. Mi smo, apologeti kapitalizma, pogriješili u teoriji, što bješe daleko gore od pukom slučajnošću uzrokovanih dvadeset milijuna smrti i istrjebljenja slobode pojedinca na polovici Zemaljske kugle.

Činjenicu da smo u praksi ipak bili u pravu naši kritičari jedva da su i primijetili. Naši dragi kolege otežavali su nam život; opetovano izražavajući svoju osupnutost našim gadostima, javno su mogli izložiti svoju ljubaznost. Od trenutka kada sam 1980. kao branitelj konzervativnih vrjednota istupio protiv socijalističkog pravovjerja, moj je život bio jedan dugački slijed napada, osmišljenih u svrhu potkopavanja mojeg položaja kao intelektualca[2].

Začudo, svoje prvo istinsko iskustvo intelektualne slobode doživio sam u Poljskoj, kamo sam putovao kako bih govorio na konferencijama i privatnim seminarima, koje je organizirao uski krug ljudi u Britaniji koji su, poput mene, željeli stupiti u doticaj sa svojim kolegama disidentima iza željezne zavjese. U Poljskoj je sveopći prijezir prema komunističkom sustavu označavao spremnost studenata i profesora na raspravu o svim aktualnostima. Konzervativizam za njih nije bio grijeh ili krivovjerje, već mogući svjetonazor, sve zanimljiviji onima koje su komunisti osudili, a zapadna ljevica prezirala.

Kretati se zemljama Srednje i Istočne Europe toga vremena, a pronositi poruku alternativne filozofije, bilo je jedno od najoslobađajaćih iskustava u mome životu (opasnostima i oskudici unatoč). Počeo sam vjerovati da sam možda u pravu u teoriji, ali ni blizu tome u praksi.

Nekako smo sve to i preživjeli, ali čini mi se da tek trebamo izvući pouke iz svega toga. Prije 1989. naš je kontinent bio podijeljen između totalitarnog socijalizma i slobodne demokracije te su, unatoč tome što su ljevičarski intelektualci branili ovaj prvi, svi oni, ako su mogli, živjeli u ovom drugom. Današnja podjela nije između dvaju različitih dijelova kontinenata. To je podjela između dvaju gledišta.

S jedne je strane privrženost nacionalnoj državi, s vlastitim jezikom, institucijama i vjerskim naslijeđem. S druge je pak kozmopolitsko viđenje nadnacionalnog poretka, bezgranične ekonomije i univerzalnih zakona o ljudskim pravima. Oba svjetonazora proizlaze iz vjerskih sukoba sedamnaestog stoljeća te je napetost među njima trajna i nerazriješena.

Nema puta ka razumijevanju našega kontinenta bez priznanja da je to udruženje nacionalnih država, svake sa svojim teritorijem, običajima, jezikom i naslijeđenom[3] religijom - dobrima kojima definira odanost svojim stanovnicima i njihov zajednički osjećaj doma. Jednako tako moramo priznati da su se pravne i političke institucije zakrenule u pravcu kozmopolitizma.

Navedeno je možda manje istinito za Ujednjeno Kraljevstvo, ali zasigurno stoji u slučaju kontinentalne Europe, a napose bivših komunističkih država. Zakonodavstvo i sudska praksa europskih sudova omogućili su bivšim komunističkim državama ispunjavanje pravnog vakuuma koji je stvorila Komunistčka partija. A to im je pak omogućilo pristupanje svjetskom kapitalističkom gospodarstvu s relativno malo trvenja, ali i, nažalost, s premalo svijesti o cijeni istoga po društvo i kulturu.

U srž Europskog projekta ugrađen je plan bez ijedne reference na svojstvene potrebe i vrijednosti europskih nacija.

Neovisno o svojem društvenom ili vjerskom naslijeđu, narodi Europe prisiljeni su priznavati prava koja proizlaze iz apstraktnih ideja slobode i autonomije, a koje prkose normama domaćih religija: pravo na pobačaj, surogatstvo, eutanaziju itd., što neizbježno izaziva kontroverze u državama ovisnima o navezanosti na vlastito religijsko naslijeđe.

Ova prava oblikuju dio svjetonazora vladajuće elite, koja može donositi zakone iznad šefova suverenih vlada. Štoviše, vlade su europskih zemalja bile zatražene odreći se dijela prvotnih prava suverenih država, kao što je pravo utvrđivanja boravka unutar svojih granica.

Sloboda kretanja zajamčena odredbama Rimskog ugovora zamišljena je u vrijeme kada su potpisnici uživali usporedivi životni standard, s većim ili manjim odstupanjima od pune zaposlenosti i sličnih sustava socijalne skrbi. Nije bilo iskušenja[4] za selidbom, osim za potrebe postojećeg posla.

Danas, pak, sloboda kretanja podrazumijeva masovni, jednosmjerni premještaj stanovništva iz bivših komunističkih zemalja na Zapad, poglavito u slučaju Britanije, čija vlada postavlja vrlo niske kriterije za ulazak u zemlju. Ovo je jedan od uzroka krize Brexita.

Međutim, također je ostavio i ozbiljan demografski učinak po zemlje Višegradske skupine., koje izgubiše mnoge od najboljih i najbistrijih mladih umova, u trenutcima kada su ekonomski uzlet i obrana od ruskih prijetnji zahtijevali cjelokupnu kohortu mladih ljudi i potpunu predanost ponovnoj izgradnji nacionalnog gospodarstva.

Nadalje, ukidanje granica onemgućilo je provedbu bilo kakve državne useljeničke politike. EU je pokušala zadobiti kontrolu nad situacijom preraspodjelom migranata prema sustavu kvota. No, otovoreni poziv gđe Merkel Sirijcima, priljev na mađarsku granicu i krijumčarenje ljudi Sredozemljem na veliko učinile su takvu politiku neodrživom.

Trenutno je stanje posebno alarmantno u slučaju bivših komunističkih država, iz razloga što je komunizam sam onemogućio, u svakom slučaju neprivlačnim, migrirati u njih bilo gdje izvan sovjetskog područja utjecaja. Stoga je ova nepredviđena cijena slobode došla kao popriličan šok, i politički i psihološki.

Paradoksalno je komunizam, premda utemeljen kao međunarodni pokret za ukidanje svih suverenih granica, pomogao u očuvanju nacionalne države. Za naciju se trajna stvarnost oko koje se oblikovao otpor, u sprezi sa snažnim oživljavanjem katoličanstva u Poljskoj, pokazala presudnom u svrgavanju komunističke tiranije.

Otpor masovnim migracijama povukao je optužbe za »rasizam i ksenofobiju« iz EU, s koracima ka isključivanjem mađarske stranke Fidesz iz EPP-a[5], pa čak i same Mađarske iz Europske Unije. To je zauzvrat ojačalo stav Orbanove vlade i dovelo do rastućeg otpora migracijama diljem regije.

To se pitanje prelilo na širi međusobni sukob nacionalnog i međunarodnog gledišta, koji se sam proteže nazad u prošlost i mračne i teške osjećaje koji rastrgaše kontinent tijekom 20. stoljeća. Ishod toga bila je nagla i korjenita promjena u jeziku i smjeru političkog sukoba diljem Europe, u kojem europske elite osuđuju »populizam« nacionalnih pokreta, koji pak zauzvrat osuđuju elitizam europske političke klase.

Taj se sukob, s rastućim bijesom i zbunjenošću, odigrao i u Ujedinjenom Kraljevstvu, među zagovornicima i protivnicima Brexita. Optužba za »populizam« upućena je pokretima za nacionalnu neovisnost i obnovu u svrhu umanjivanja činjenice da oni uživaju potporu javnosti; većina je glasala za Brexit, ali liberali odbaciše njihov glas, jer je »populistički«.

Postoje, naime, dva načina obraćanja narodu - neizravno, putem institucija koje štite liberalni glas, i izravno, pitajući ih što misle.

Izravno obraćanje puku odbačeno je kao opasno. Naposlijetku, ne znaju oni što misle, a i da znaju, to je zato što pogrješno misle. Vjerovati im se može samo kada su vođeni i obuzdani liberalnim uređenjem - a to znači filtriranjem njihovih sirovih osjećaja kroz fine mreže liberalne nevoljkosti, tako da proteče samo potočić bezopasnih osjećaja...

Isti naboj populizma prisutan je i u strankama Pravo i pravda u Poljskoj i Fidesz u Mađarskoj. Obje su optuživane za preizravnu naklonost osjećajima narodu, a posebno njihovim osjećajima pripadnosti.

Ali obični se ljudi drže lokalnih oblika članstava, čvrsto povezanih i teško prevedivih u birokratske norme. Njihove su vrijednosti oblikovane vjerom, obitelji, jezikom i nacionalnom poviješću te nužno ne priznaju silnice transnacionalnih obveza ili univerzalne zakonike ljudskih prava, napose kada su ti zakonici u izravnom sukobu s posebnim obvezama prema obitelji i vjeri.

Čini mi se da se sukob lijeve inteligencije i ljudske prirode premjestio iz sfere socijalizma protiv kapitalizma u novo područje prosvijećenog liberalizma protiv zaostalog (rezidualnog) nacionalizma.

Ono zbog čega liberali osuđuju populizam jest pokušaj očuvanja starih i naslijeđenih osjećaja samoodređenja i pripadanja. A ono zbog čega ljudi osuđuju elitizam zapravo je prosvijećena koncepcija univerzalnog i bezgraničnog političkog poretka, u kojem sukobi naizgled iščeznu, jer je njihov uzrok - natjecateljska mreža nacionalnih privrženosti - zbrisan.

EU osnovaše ljudi vođeni vođeni tom prosvijećenom zamisli, koji su nacionalizam držali za silu koja je prouzročila stoljeće europskih ratova. Gledajući unatrag, upravo je tako razborito ogledati ideju univerzalne i bezgranične politike kao temelj za utamničenje Istočne i Srednje Europe od komunista.

Nacionalizam germanskog tipa zasigurno je bio destruktivan; no jednako je takav bio i internacionalizam sovjetskog tipa. Zašto ne prepoznati da, u svojoj suštini, nijedan nije destruktivniji od drugoga, ali da svaki može postati destruktivan kada je ranjen totalitarnim projektom, u kojem disdienstvo i iznošenje vlastitog stava nisu dopušteni?

Međutim, ono što mi je najzanimljivije u novim sukobima jest to da je intelektualna ljevica ponovno hinila svisoka, ne bivajući spremnom prihvatiti demokratsku zakonitost pokreta koje odbacuje kao »populističke« te je odlučna spriječiti bilo koji pokušaj tih pokreta u njihovu sudjelovanju u vlasti. Ista ta uništavajuća (anihilirajuća) srdžba, koja je bila uperena protiv konzervativaca poput mene u sedamdesetima i osamdesetima, sada se usmjerava protiv navodnih populista te se, što ne čudi, javlja rastuća sklonost među populistima da im vrate milo za drago.

Proizlazeće zagrijavanje (društvene klime, op. prev.) jedan je od čimbenika koji stoje iza gubitka povjerenja u EU, za koju se čini da je nakupila[6] količinu sukoba kojom ne može upravljati. A sukob je taj koji se otkriva u svim onim ubrzanim promjenama kojima je naš kontinent izložen.

Ovaj sukob naročito je važan za postkomunističke države, pošto je jedino što im je 1989. nedostajalo bila jasna ideja toga što oni jesu, i što ih to ujedinjuje u političko tijelo.

Komunizam je imao program, prema kojem se ljude mobiliziralo ka cilju koji je vidljivo bio neostvariv i u svakom slučaju beznadno zastario. Nisu nudili nijedan drugi koncept identiteta osim sveobuhvatnog cilja komunističkog milenija. Svi čimbenici koji su mogli odgovoriti ljude od prianjanja uz taj cilj - kultura, umjetnost, glazba, religija, povijest - protjerane su u podzemlje, dok turobna[7] svakodnevnica na površini nije sadržavala obećanje nikoje budućnosti, osim one komunističke.

Stoga su, neizbježno, ljudi počeli tragati za novim politikama identiteta, nečega što bi ih držalo zajedno, kao »mi«.[8] To je bilo jedino što EU nije mogla pružiti. Izgradila im je aveniju prema svjetskom gospodarstvu, i odstupnu cestu prema njihovim domovima, ali ne i novi put pripadanja tamo gdje su pristigli.

Kako su se razočaranja nagomilavala, nada u pripadadnje bila je ta koja je zapomagala: gdje je dom i tko ga definira?

Svjetski kapitalizam nije odgovor, pošto jedino poništava odanost stavljajući sve, uključujući i međuljudske odnose, na prodaju. Što je zasigurno opravdano u onim starim ljevičarskim kritikama jest to da ljudskom srcu nema stvarnog mjesta u svjetskoj privredi, srcu koje su mnogi od nas zapazili u onima koji su se odupirali komunističkoj tiraniji u Istočnoj Europi, i koji su se nadali, kada maska diktature konačno padne, da će se nasmiješeno lice nacije otkriti ispod nje.

Držim da bi ovo stanje trebalo promatrati kao priliku, a ne krizu. Nakon trideset godina zbunjenosti, narodi Istočne i Srednje Europe počinju razumijevati da su nasljednici dvaju velikih postignuća: s jedne strane, nacionalne države kao oblika društvenog i političkog samoodređenja te, s druge pak strane, prosvjetiteljske predodžbe građanstva, u kojem svatko preuzima punu odgovornost društvenog članstva u okviru zajedničke vladavine prava.

Ta su dva postignuća prisilena na međusobni sukob, djelomično iz razloga što EU prigušiti ili čak uništiti nacionalnu ideju. No, ispravno shvaćene, to su lice i naličje istoga novčića.

Moramo priznati da, bez nacionalnog identiteta i odasnosti koja proizlazi iz njega, nema načina da izgradimo građansko društvo. Demokracija i vladavina prava su stvarnost samo ako suprotstavljene strane mogu živjeti zajedno pod određenim uvjetima.

Velika pogrješka komunista bilo je isključenje oporbe, kako bi ljude regrutirali u »jedinstvo« koje nisu odabrali i koje nisu dopušteni propitkivati. Velika povlastica demokracije jest to da ona omogućuje i ozakonjuje oporbu. No to za posljedicu ima da, u demokraciji, više od polovice ljudi u svakom trenutku možda živi pod vlašću koju nisu odabrali, moguće i pod vlašću koju mrze.

Što to omogućuje? Zašto se demokracije ne raspadnu, pod pritiskom tolikog neslaganja?

Odgovor je jednostavan: ne raspadaju se, jer odanost građana nije usmjerena prema vlasti, nego prema nečemu višemu, nečemu što dijele svi građani, neovisno o svojim političkim uvjerenjima i sklonostima. To »više« jest nacija, entitet kojemu svi mi pripadamo, i koji definira prvo lice množine demokratskih politika.

Bez tog zajedničkog »mi«, demokracija ne može potrajati - i točno je da su uništavanjem toga »mi« komunisti mogli zadržati vlast, vladajući pod istinskim diktatorskim »oni«.

Čini mi se, dakle, da su takozvani populisti u pravu kad naglašavaju da je nacionalna država vrelo[9] odanosti, i da bi to njihovi prosvijećeni liberalni protivnici trebali priznati, kao što bi se trebali prestati koristiti europskim institucijama kao načinom kažnjavanja onih vlada koje se pouzdaju u taj (nacionalni, op. prev.) smjer.

Recipročno tome bi oni koji žele oživjeti nacionalni ideal i afirmirati pravo na nacionalni suverenitet, trebali slušati glas liberalnog prosvjetiteljstva i prihvatiti to da bi nacionalni osjećaji morali uvijek biti smekšani priznanjem istih i onima drugima, koji ih ne dijele ili ne mogu dijeliti.

Potreba za potvrdom nacionalnog suvereniteta i potreba za prilagodbom općim standardima građanstva dva su velika dara europskog političkog naslijeđa i uzajamno su ovisni. Trebali bismo ustati protiv onih koji ih žele razdvojiti, kako bi osudili jednog ili drugog među njima kao uvrjedu za ljude.

Sve u svemu, ljudi su ti koji će najviše izgubiti u sukobu među njima, a posao je političara ne podgrijavati sukob među njima, već ga blažiti. Nadam se da smo došli do točke od koje će ovo biti moguće. Tada će, konačno, otrov koji su podmetnuli komunisti biti izbačen iz sustava.

Prijevod: Dominik Tomić

 

[1]                     Roger Scruton, „Can Europe learn from communism?“ (https://unherd.com/2019/06/the-lessons-communism-left-europe/, pristupljeno 5. siječnja 2019.)

[2]                      Scruton se koristi nejasnim izrazom public intellectual, koji označava intelektualca (u nekim tumačenjima i akademika) zauzetog u javnosti, intelektualca koji djelovanjem u javnom prostoru nadilazi uske okvira svoje struke. (Usp. Amitai Etzioni (ur.). Public intellectuals (2006), Rowman & Littlefield Publishers i Frank Furedi, Where Have All The Intellectuals Gone? (2004), Continuum Press). Kod nas bi se taj epitet mogao pripisati, primjerice, filozofu Nini Raspudiću, autoru najčitanije tjedne kolumne u Hrvatskoj i komentatoru na HRT-u, čiji je utjecaj u javnosti tolik da se njegova vrsta društvena angažmana na suprotnoj strani intelektualnog spektra (a sve češće i u javnosti) nerijetko eponimizira kao raspudićevština.

[3]                      Autor upotrebljavavišesnažan pridjev indigenous, »domaći«, ».autohtoni«, ».urođeni«.

[4]                      Ovdje autor upotrebljava izraz temptation, značenja »kušnja«, »iskušenje«.

[5]                      Kratica Europske pučke stranke, najveće europarlamentarne grupacije.

[6]                      Autor se koristi glagol precipitate, značenja »nataložiti«, »istaložiti« (u kemiji) tj. »nagomilati«, »nakupiti«, »akumulirati« .

[7]                      Joyless - nevesela, bezradosna.

[8]                      Scruton se koristi zamjenicom we (mi), a ne us (nas) ili ours (naše), pa je shodno tome tako i prevedena.

[9]                      fount - izvor