Neću reći da je nešto današnji problem jer mnoge boljke modernog čovjeka  bile su boljke čovjeka otkad je čovječanstva, ali danas je iznimno naglašen problem lijenosti u razmišljanju. Mnogi inteligentni i pronicljivi ljudi koji pamte mnoge informacije i mnoge delikatne detalje iz neke nauke nikada ne zastajkuju nad svojim opusom znanja i prežvaču ih. Taj manjak mudrosti mogao bi se opisati kao nepoznavanje vlastite filozofije, ali vrlo dobro poznavanje vlastite frazeologije. Fraze i doskočice ponavljaju se s naivnom vjerom kao da su one promišljene i smislene, a pala ljudska narav koja odveć često bira lakši put, priklanja se njima jer je lijena staviti ih na kušnju razuma.

Među mnogim današnjim doskočicama i frazama, jedna mi je posebno zapela za uho. S prijateljem sam u prolazu nabacano razgovarao o nekim povijesnim aspektima i on je, na moje iznenađenje zaključio razgovor s frazom kako se ne isplati boriti ni za što , da stanje uvijek ionako ostaje isto. Ne znam jesam li se ikada osjećao bliže glavnom liku Chestertonova romana „Manalive“ koji je naišao na pesimističnog profesora koji je tvrdio kako život nije vrijedan življenja. Na to je glavni lik izvadio pištolj i uperio u profesora, ne da ga ubije, nego da ga oživi; da ga suoči s vlastitom filozofijom koja nije imala veze sa stvarnosti i iskrenim razmišljanjem. Nisam imao nikakvog oružja pri ruci pa sam samo kazao kako se onda najbolje odmah ubiti na što mi je odgovorio da nije baš tako. Ali baš je tako, nastavio sam, jer takva filozofija krajnje vodi prema tome. Ako je borba besmislena, a borimo se otkada smo se rodili, onda koji je smisao življenja? Zašto živiš čovječe ako sebe i svoju okolinu ne pokušavaš učiniti boljom i plemenitijom?

Tu naravno dolazimo do filozofije i vjere čovjeka, te je tema za sebe da samo katoličanstvo može živjeti taj paradoks gdje su kako bi se  poboljšao život, zavladali pravda i mir na ovom svijetu, a istovremeno shvaća da nismo namijenjeni za ovaj svijet i da on nije krajnji cilj i svrha, već samo dio puta. Stoga katoličanstvo primjerice izbjegava utopiju komunizma koji gradi samo ovaj svijet i izbjegava budističku imbecilnost nirvane koja sebe u potpunosti zakida od ovog svijeta. Budući da takva rasprava zahtjeva mnogo vremena, dobre volje i još više pive, a imao sam samo dobre volje, ukratko sam prijatelju pokušao ilustrirati primjerima kako se neke stvari ipak poboljšavaju.

Iako ima mnogo drugih hvalevrijednih primjera, budući da smo se dotakli katoličanstva nastavio sam tom linijom. Ropstvo je nekoć bilo sasvim normalno, ekonomija i funkcioniranje društva je bilo nezamislivo bez njega. Tek je s propovijedanjem kršćanstva o čovjekovu dostojanstvu, intenzivnom diplomacijom i stoljetnom borbom ropstvo izbačeno iz mentaliteta ljudi kao nešto normalno. Ono se vraćalo, ali ga je Crkva uvijek osuđivala. Ono postoji i danas u drugačijem obliku, ali Crkva ga i dalje osuđuje i kada ga ljudi prepoznaju onda ga općenito ne priznaju kao nešto dobro. To je bila velika promjena u mentalitetu ljudi, a takva promjena najteža je i uvijek zahtijeva stoljeća izgradnje kulture.

Nakon tog jednog primjera promjene mentaliteta, a ima ih mnogo, uzeo sam primjer rata. Iako je Osmansko Carstvo bilo ugroza cijeloj Europi, samo sile koje su direktnije bile pogođene, dakle Španjolska, Mletačka Republika, Genova, Papinske države itd., sudjelovale su u bitci na Lepantu. Da se oni nisu odlučili ujediniti pod Don Juanom Austrijskim te da ih on nije odlučio povesti u bitku protiv nadmoćnije sile, tko zna što bi bilo od Europe danas. Mogao se okrenuti mnogo puta, mogao se okrenuti protiv svojih saveznika, što je i imao priliku, ali je odlučio  ipak ući u okršaj s pravim neprijateljem. Zbog te odluke za borbom čitav se svijet promijenio. Da je sve najgore izašlo iz bitke, najpozitivnija stvar oslobađanje je robova koji su bili u galijama. Da je sve najbolje izašlo iz nje, samo psihološki efekt na kršćanski svijet bio je od neizmjerne važnosti. U zaključku, nešto se ipak promijenilo na bolje.

Ima još jedan primjer koji nisam rekao u razgovoru, a koji bih sada iznio. Trapistički monasi, koji su jedan od najkontemplativnijih redova u Crkvi, u močvarnim Nizozemskim i Belgijskim dolinama svojim su mukotrpnim radom, gdje su gradili brane, isušivali tlo i kopali kanale, i svoju okolinu učinili plodnom i iskoristivom, ne samo za sebe već i za čitavo stanovništvo, a kasnije i državu. To je banalni primjer koji pokazuje kako odabir ljudi za borbu, u ovom slučaju protiv krajobraza, što simbolizira život kakav ga zatečemo, čini stvari trajno boljima. I opet se s tim vraćamo na onaj paradoks Kršćanstva, gdje monasi čije su duše i misli neprestano uperene prema Nebu, stvaraju ljepotu na zemlji.

Ne sjećam se kako smo zaključili razgovor, ali znam da sam uvijek nakon njega imao osjećaj nedorečenosti. Nadam se da će prijatelj igrom slučaja doći do ovog članka i shvatiti kako se ipak valja boriti i da čovjek nikada ne smije očajavati u bitci života. Nadam se da će uzeti svoj mač i štit te se najprije boriti za promjenu svojega srca, pa svojih bližnjih, pa onda čitavog svijeta.