Pred nama su se ukazivala prva gradska naselja Dubrovnika, a pogled je pucao na mirno i plavo more i Daksu koja je Dubrovčanima i danas simbol zločina jugoslavenskih antifašista. Prošavši most koji nosi ime po prvom hrvatskom predsjedniku, brzo smo došli do Gruža i našeg smještaja. Ostavivši stvari odmah smo požurili prema Starom gradu.

Nakon što smo prošli velebni ulaz u gradsku tvrđavu Pile, dočekao nas je pogled na Veliku Onofrijevu česmu u blizini koje smo našli ured u kojem smo kupili karte za razgledavanje gradskih zidina. Gradske zidine nastale iz obrambenih razloga, tvore veliki kameni prsten oko stare jezgre grade dug približno dva kilometra, a na samom kraju obilaska svojom veličinom i izradom jak dojam ostavlja Minčeta, plod najboljih majstora svog vremena, među njima i Jurja Dalmatinca, ali i Talijana Michelozzija koji je izuzev svog znanja i umijeća u staru Republiku donio ideje renesanse. Pomisio sam tada, ako Minčeta ostavlja bez daha turiste iz svih krajeva Hrvatske i svijeta, kako li je tek djelovala na diplomate svjetskih sila koji su služili u Dubrovniku, a prije svega Osmanskog Carstva i Mletačke Republike koji su vojno, politički i ekonomski okružili Dubrovnik. U tom trenutku sam prokomentirao i količinu kamena koja je bila potrebna za izgradnju zidina na što je moj dubrovački prijatelj ispričao kako je vodstvo Republike od svakog stanovnika, posjetitelja i prolaznika kojeg je put vodio u Grad tražio da kao cijenu prolaza donese kameni blok koji su se odmah skladištili i koristili pri izgradnji obrambenih zidova i utvrda.

Kad smo završili posjet zidinama uputili smo se u obilazak muzeja prije svega Franjevačkog, Dominikanskog muzeja i Muzeja smještenog u Kneževu dvoru. Franjevački samostan u svojim zidovima krije i najstariju ljekarnu u Europi koja je radila od 1317. godine. Zbirka sakralnih predmeta kao što su misne halje, zlatni i srebrni relikvijari izrađeni u Italiji, Austriji i Dubrovniku, srednjovjekovne biblije i spisi Tome Akvinskog, svjedoče moći Crkve i slika starih majstora talijanskih škola koje se kriju u samostanskim zidinama Male braće, ali i Dominikovih sljedbenika svjedoče moći, ugledu i prestižu Crkve i Republike. U Kneževoj palači smo pak mogli razgledati zbirke umjetnina, namještaja i predmete plemićkih dubrovačkih obitelji koje u svom životnom stilu nisu niti malo zaostajale za plemstvom velikih država, a niti su zaostajale u broju znanstvenika, filozofa i književnika koje su dali svijetu. Boraveći u Kneževoj palači sjetio sam se citata Raosovog don Pavla, pučkog tribuna i fanatičnog domoljuba:

„Kakvu kulturu, jadan brate?! Ni jedne škole ne podigoše! A crkve i samostane narod je sam zidao otkidajući od usta i iz grla čupajući. Sve što su sagradili bijahu zidine i kule, da sačuvaju naše meso od Turaka, kako bi ga sami i u miru mogli do posljednje kapi isisati. A palili su i razarali Nin i Zadar, Biograd i Šibenik i tolike hrvatske gradove s crkvama i samostanima. To ti je njihova kultura! Jedan mali, ali slobodni hrvatski Dubrovnik podigao je velebnih zgrada, naslikao slika i napisao knjiga više nego vascijela pregolema Mletačka Dalmacija! Nećeš mi reći, da su se umni Hrvati samo u Dubrovniku rađali! Rađali su se svugdje. Samo što su naši talenti po svem svijetu rasijavali i drugima kulturu gradili, ili su pak galije vozili i s galijama na morskom dnu trunuli, i osim nas, više neukih nego učenih fratara i popova, narod nikakve druge luči ne imađaše, niti mu dopuštahu da je ima.“

Dubrovačka sloboda, dubrovački libertas, utemeljen na slobodnoj trgovini i sposobnoj diplomaciji koja je prije svega pred očima imala interese, slobodu i suverenost svog grada je bila preduvjet za Gundulića, Držića, Boškovića, Getaldića i druge poznate i manje poznate Dubrovčane. Danas, kad navodno cijela Hrvatska, uživa slobodu, a naša diplomacija navodno čuva interese svoje države neopterećeni interesima velikih sila, možemo se zapitati, ako je tomu tako, gdje su naši mladi. Je li oplemenjuju svoju domovinu ili tuđe domovine grade i dižu? Ako je ovo drugo, zašto je tome tako, ako je Hrvatska suverena i slobodna i prije svega čuva političke, ekonomske i kulturne interese svog naroda. Što je Hrvatska propustila naučiti od Dubrovačke Republike? Bi li bilo Dubrovačke Republike da su dubrovački plemići razbijali glavu kako udovoljiti Mlecima ili Turcima pod svaku cijenu? Kako je jedna mala Republika imala kolonije diljem Starog i Novog svijeta, a moderna Hrvatska se ne može dogovoriti gdje želi biti za 10 godina? Je li itko od ljudi koji kroje hrvatsku ekonomiju čitao Benedikta Kotruljevića? Je li ijedan diplomat čitao povijest dubrovačke diplomacije i o njenom umijeću? Kako je iz naše nacionalne svijesti istisnuta epizoda kada je jedan mali komadić hrvatske zemlje od Pelješca do Boke kotorske gospodario morima i trgovinom? To su pitanja koja su prolazila kroz moju glavu gledajući sjaj starih vremena kojeg nisu ugasili potresi i požari, mada ga jesu usporili. Na kraju je svijetlo dubrovačke slobode ugasio Napoleon, mada su lukavi diplomati, posebno frankofili, i tada pokušali spasiti svoju Republiku. No, Francuzi se nisu povodili za dijalogom i ispunjavanjem obostranih interesa, već ideologijom prosvjetiteljstva i Francuske revolucije te nisu mogli podnijeti postojanje jedne arhaične i srednjovjekovne državice koja je vrlom novom svijetu predstavljala stari propadajući svijet.

Na kraju su je još jednom pokušali uspostaviti za vrijeme komunističke vlasti kao pokušaj da se makar Dubrovnik istrgne iz zagrljaja titositičke Jugoslavije, a mlade hrvatske domoljube je progonio javni tužitelj Aleksandar Ana Apolonio koji će njihovu slobodoljubivu ideju zloupotrijebiti 1991. godine, kada je nakon novog komunističkog divljanja na dubrovačkom jugu osnovao Dubrovačku Republiku uz potporu JNA koja nije zaživjela, a izdajnik svog naroda i svog grad te nesuđeni knez umro u Beogradu iduće godine. U spomen tih vremena imao sam prilike razgledati u muzejima izložbe posvećene Domovinskom ratu, ali i Muzej crvene povijesti koji ovim putem moram pohvaliti kao izvrstan projekt koji istovremeno prikazuje svakodnevni život u Jugoslaviji, ali i politički teror, masovna ubojstva, nacionalizaciju i naposljetku, agresiju JNA koja se okomila na Dubrovnik i Hrvatsku, a koju su zaustavili dubrovački branitelji, kao i branitelji iz cijele Hrvatske koji su se borili na Južnom bojištu, a među njima i moj otac kojima posvećujem ovaj tekst.

Obliti privatorum publica curate!