Ove godine se navršava 80 godina od martovskog prevrata i Travanjskog rata u kojem se kao kula od karata de facto raspala jugoslavenska država. Nakon osam desetljeća danas u hrvatskoj politici i historiografiji vlada šutnja vezana uz sudbonosne događaje Drugog svjetskog rata koji su izmijenili tijek povijesti svijeta, Europe, Jugoslavije i Hrvatske. Naime, ostao je na snazi općeprihvaćen stav o Mačekovoj mudrosti i pogrešci proglašenja NDH bez ikakvog upliva u dubinu vojnih, diplomatskih, obavještajnih i političkih zbivanja koji su prethodili pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, Simovićevom puču i izbijanju Travanjskog rata.

Početak Drugog svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija je dočekala u procesu federalizacije i reforme unutarnjeg ustrojstva, pokušavajući na taj način ispraviti štetu nastalu u 21 godinu nasilnog uništavanja hrvatskih zemalja, ali terora nad svim nesrpskim narodima. No, ni vanjskopolitička situacija versajske tvorevine nije bila sjajna. Kao predvodnica Male Antante trebala je biti predvodnica antiosovinskog pokreta u jugoistočnom dijelu Europe, no Jugoslavija je nastojala biti što neutralnija u međusobnom trvljenju Francuske i Engleske s Njemačkom i Italijom, posebno nakon Stojadinovićevog zaokreta prema fašizmu. Nakon francuskog poraza i britanske katastrofe kod Dunkirka, Jugoslavija ostaje sama s Hitlerom i Mussolinnijem za pregovaračkim stolom. Velika Britanija, u potpunosti nemoćna, Jugoslaviju uporno gura u rat s Hitlerom, iako ne postoje naznake da mogu pomoći jugoslavensku vojsku na bilo kakav način. Svjesni tih okolnosti Pavle Karađorđević i vlada Cvetković – Maček 27. ožujka 1941. pristupaju Trojnom paktu. U tome svemu je vrlo zanimljiv stav hrvatskog vođe dr. Vladka Mačeka koji je bio najglasniji zagovornik pristupa Trojnom paktu. Koliko su Hitler i Mussolinni bili zainteresirani za opstanak Jugoslavije u okviru novog europskog poretka ukazuje i činjenica da je Jugoslavija imala povlašten položaj u odnosu na druge saveznice Njemačke i Italije. Na primjer, prema sporazumu s nacističkom vladom Njemačka nije imala pravo preko jugoslavenskog teritorija prolaziti vojskom, a sama Jugoslavija nije imala obvezu sudjelovati u ratnim naporima svojih novih saveznika. Sam Hitler je navodno ponovio Pavlu kako Njemačka nikome nije napravila toliki ustupak. Stav Italije prema opstojnosti Jugoslavije se mijenjao, no njemačka politika je imala dosljedan stav od nacističkog preuzimanja vlasti. Tako je Göring na sprovodu Aleksandra Karađorđevića izjavio da je Aleksandar bio balkanski Hitler. Savez Jugoslavije i Sila osovine je trajao dva dana. General Dušan Simović, koji je zbog antinjemačkih pogleda morao 1940. odstupiti s mjesta zapovjednika Glavnog stožera 1940., izvodi državni udar na legitimnu i legalno izabranu vladu, te postaje premijer i ponovno načelnik stožera, dok je pod prijetnjom oružja prisilio Pavla Karađorđevića na ostavku. Nova vlada uživa potporu Velike Britanije, štoviše britanska obavještajna služba, već tada preuzima sve zasluge za izvršeni udar. Među srpskom javnosti koja je bila zadojena mitovima o nepobjedivosti srpske vojske i antinjemačkim raspoloženjem, udar je s oduševljenjem prihvaćen i popraćen javnim slavljima i demonstracijama protiv Njemačke. Simović, unatoč potpori Velike Britanije i narodnog raspoloženja, ističe kako će nova vlada ostati u Trojnom paktu i da je njihova odanost po tom pitanju neupitna, što je proturječno jer zašto bi oficiri vladu Cvetković – Maček srušili ako su namjeravali nastaviti u istom tonom. Jugoslavenski obrat i oduševljenje koje je iskazao Winston Churchill i britanska politika su razjarili Hitlera koji je Direktivom br. 25, oglasio opći napad na Jugoslaviju u kojem su sudjelovale bugarske, rumunjske, mađarske i talijanske snage. Zastarjela i slabo opremljena i demoralizirana jugoslavenska vojska je izgubila rat u 12 dana, a Hrvati koji su se našli u vojsci su na poziv hrvatskih nacionalista ili spontano izveli su niz vojnih pobuna i zauzimanja vojarni, razoružavanja srpskih oficira i vojnika diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

U jeku Simovićevog puča, Maček je od novog premijera tražio jamstva za opstanak Banovine Hrvatske koja je dobio te je Maček prešao na stranu nove vlasti, a proglašenjem NDH je pozvao hrvatski narod i banovinsku upravu na lojalnost novoj ustaškoj vladi. Neposredno prije toga, Maček je odbio ponudu Nijemaca da sam zauzme mjesto predsjednika vlade NDH, jer kako je naknadno sam rekao, znao je da će Nijemci izgubiti rat. Taj konačni potez pokazuje svu nesuvislost i nelogičnost Mačekove politike u trenutcima kada vlada opći svjetski sukob. Naime, u Cvetkovićevoj vladi upravo je Maček jedan od najglasnijih zagovornika saveza s Nijemcima radi opstanka Jugoslavije, da bi potom zaboravio na svoj stav te nakon puča od 27. ožujka 1941. godine podržao vladu koja ga je smijenila baš zbog zagovaranja saveza s Hitlerom. Nakon tog naglog obrata Maček kao jedini hrvatski političar s izbornim legitimitetom odbija njemačku ponudu iz već navedenih razloga. No, uvijek je ostala sumnja u njegove motive jer 10. travnja 1941. Francuska je poražena, Britanija još uvijek nije u potpunosti oporavljena od poraza kod Dunkirka, SAD ne žele ni čuti za ulazak u rat, a na snazi je pakt između Hitlera i antifašističkog Sovjetskog Saveza, dodatno potvrđen brutalnom i krvavom podjelom Poljske. Stoga se postavlja pitanje, kako je Vladko Maček mogao znati da će Nijemci izgubiti rat kad je Churchill tek nakon američke objave rata nakon napada na Pearl Harbour i američkog ulaska u rat u dnevniku napisao: „Sudbina Njemačke je odlučena.“

Do tada politički homogeno hrvatsko stanovništvo je ostalo bez političkog vodstva te će se tijekom rata podijeliti između ustaško-domobranske opcije i komunističke partizanske, dok će neznatan dio Hrvata odabrati i rojalističke redove. Svakako se postavlja više zanimljivih pitanja koja se vežu na pitanje alternativne povijesti. Što bi bilo da je Maček prihvatio Njemačku ponudu? Ili kako bi reagirali hrvatski nacionalistički pokret i ustaše da su Sile osovine podržale jedinstvenu Jugoslaviju, odnosno da nije došlo do Simovićevog puča? Kako bi prošao hrvatski narod da nije postojala NDH i nikakav oblik hrvatskih oružanih snaga ili vlade, već da je pala pod izravnu njemačku i talijansku okupaciju i njihov teror uz divljanje dobro opremljenih i naoružanih četnika, a kasnije i crveni komunistički teror? Nisam sklon raspravama „šta bi bilo kad bi bilo“, no postavlja se niz dobrih pitanja kao što se postavlja i dobro pitanje: „Što se točno događalo u Hrvatskoj i Jugoslaviji u ta tri sudbonosna tjedna? Što se događalo u vodstvu hrvatskog naroda i zbog čega je Maček u tako kratkom vremenu promijenio više političkih pozicija?“ Da je bio iskreni protivnik nacizma i fašizma ne bi podržao ni pristup Jugoslavije Trojnom paktu. No, on ga je podržao, štoviše podržao ga je formalno još jednom kao član pučističke vlade. Naposljetku, nije razjašnjeno ni njegovo odbijanje preuzimanja hrvatske vlade koja bi zasigurno mogla spriječiti mnoge zločine, a posebno, vjerujem, rasne progone. Odbivši njemačku ponudu, Maček je kao službeni vođa ostavio svoj narod i svoje biračko tijelo u metežu najvećeg svjetskog sukoba ne ponudivši nikakvo konkretno rješenje. S druge strane, ta epizoda opovrgava danas ustaljeno mišljenje da je hrvatska država mogla nastati samo kao fašistički eksponat, jer u slučaju da je HSS vodio državu, ista sigurno ne bi uvela fašistički oblik vladanja ili bi barem uvela samo pojedine elemente, nastojeći sačuvati što više ljudskih života. Moje osobno mišljenje da je Maček bio zainteresiran isključivo za očuvanje Jugoslavije te ga samostalna Hrvatska država ni pošto nije zanimala, što i proizlazi iz nekih njegovih navoda.

Svakako bi bilo dobro kad bi hrvatska historiografija dala jedan opširan rad o samim okolnostima izbijanja Travanjskog rata i političkoj situaciji među Hrvatima. Radi povijesti, ali i radi budućnosti jer se Hrvatska opet nalazi u situaciji velikih povijesnih previranja, a hrvatska vanjska i unutarnja politika je neodlučna i nedosljedna, a na još jednu veliku pogrešku nemamo pravo.

Povodom 80. obljetnice Travanjskog rata