Pitanje identiteta veoma je složeno pitanje. Zapravo, možemo se zapitati što uopće znači biti pripadnikom nekoga identiteta i zašto nam je to bitno.

Ako promotrimo moderno društvo možemo primijetiti, kako svaki pojedinac u sebi nosi velik broj identiteta. Stanovnici smo nekoga grada, navijači nekoga kluba, vjerni kupci u nekom trgovačkom lancu, članovi nekih poslovnih asocijacija i tako dalje. Ako promatramo identitete, gotovo je nemoguće nabrojati od kojih se sve identiteta sastoji naša trenutna ličnost, a još je teže zamisliti od kojih će se ona u budućnosti sastojati.

Kada smo bili dijete, jedna od ključnih identitetskih odrednica određivala se prema tome idemo li u vrtić ili ne idemo. Ono dijete koje je išlo u vrtić dio svojega identiteta ugradilo je u svoju vrtićku grupu i vrtićku zajednicu kojoj pripada, dok je dijete, koje nije išlo u vrtić, svoj identitet zrcalilo iz svoje neposredne obiteljske okoline. Iako je u tom vremenu pohađanje ili ne pohađanje vrtića bilo izuzetno bitno prilikom identitetskog određivanja, izlaskom iz vrtića i kretanjem u školu, vrtićki identitet postaje potpuno nevažan. On u potpunosti gubi na značenju i nitko se više na njega ne obazire. Ovaj primjer vrtićkog identiteta slijede brojni identiteti kroz život. Oni u jednom trenutku bivaju važni, dok već u drugom postaju potpuno irelevantni. Tako nisu rijetki slučajevi da se dječaci u osnovnoj ili srednjoj školi fizički sukobljavaju na liniji pohađanja različitih razreda ili pohađanja različitih škola. Tučnjave razred protiv razreda ili škola protiv škole svevremenska su rivalstva kojih će uvijek biti. No, već trenutkom napuštanja razreda ili  škole, pojedinac gotovo u potpunosti gubi identitetsku poveznicu sa starom sredinom. Tako je gotovo nemoguće zamisliti da se dvoje sredovječnih muškaraca posvađaju i fizički obračunaju zbog toga što su desetljećima u nazad bili dijelom suprotstavljenih školskih ili razrednih sredina. Mnogi današnji identiteti poprilično su fluidni i lagano gube na važnosti. No, neki identiteti su poprilično snažni te za pojedinca, i za grupu imaju gotovo sakrosanktni karakter. Takvi identiteti obično su povezani uz nacionalni i vjerski identitet.

U ovome trenutku možemo postaviti pitanje zašto su nam ova dva identiteta toliko važna. Njihova važnost najbolje se može iščitati iz činjenice da se najveći postotak ratnih sukoba odvija upravo zbog sukoba na nacionalnoj ili vjerskoj razini. Pa onda odgovorimo i na pitanje zašto je vjerski, odnosno nacionalni identiteti bitniji od ostalih. Odgovor se može činiti teškim, ali je zapravo poprilično lagan i prozaičan.

 Započnimo prvo od vjerskog identiteta. Vjera je ono što nas izgrađuje u moralnom smislu. Ona nam daje moralni identitet. Gotovo sve što u životu radimo povezano je s vjerskim načelima, odnosno idejom zabranjenog ili dozvoljenog od strane Boga. Možda nam se ovo na prvi pogled i ne čini takvim, ali to je samo zato što smo toliko „umočeni“ u svoj vjerski identitet da više niti nismo u stanju jasno odrediti gdje on započinje, a gdje završava. Najjednostavniji način za provjeru povezanosti vjerskog identiteta koji nosimo i moralnih premisa po kojima živimo jest da svoj vjersko moralni identitet usporedimo s vjersko moralnim identitetom osobe druge vjeroispovijesti. U tome trenutku shvaćamo da sve ono što se nama čini normalno, prirodno i samorazumljivo, a drugome je potpuno strano i nerazumljivo, spada u naš vjersko-moralni identitet. Zašto nedjeljom ne radimo, dok se u islamu i židovstvu nedjeljom normalno radi. Naravno zbog vjere. Zašto strogo prakticiramo monogamiju dok je u arapskom stanovništvu poligamija prihvatljiva (ali ne i česta). Pa naravno zbog vjere. Zašto konzumiramo gotovo sve vrste mesnih proizvoda dok druge kulture imaju izuzetno striktna pravila i još striktnije zabrane kada je konzumacija mesa u pitanju. Odgovor je, naravno, ponovno vjera.  Lista primjera je neograničena i ako promotrimo naše društvo vidjet ćemo da je sustav moralnih kodova predominantno uvjetovan vjerom. Pa čak je i kazneno pravo samo nastavak moralnog zakona. Kazna se propisuje onom ponašanju za koje društvo procjeni da, osim moralne osude treba slijediti i stroži oblik sankcije. Kroz ovaj kratki odlomak dali smo odgovor na pitanje zašto je vjera bitna. Sada ćemo također u nekoliko rečenica pokušati odgovoriti na pitanje zašto je nacija bitna.

Razlog zbog kojega se ljudi snažno određuju prema svome nacionalnom identitetu je dvojak. Prvi razlog jest taj što, uz religiju, nacionalni identitet također izgrađuje moralni sustav u društvu. Nacionalna povijest nas uči što je u nekom društvu prihvatljivo i normalno, a što je neprihvatljivo i za svaku osudu. Ovdje odmah treba reći kako nacionalni identitet samo uzgredno izgrađuje moralne uzance u društvu. Primarnu ulogu u ovome ima religija. Glavni razlog zbog kojega se danas toliko pouzdamo u naciju i svoje nacionalne identitete nalazi se u činjenici da je nacija izgradila moderne države. Moderne države, a pogotovo one na Zapadu, nastale su kao nacionalni projekti. Nacionalni identitet se pokazao kao snažnom državotvornom polugom koja je formirala moderne države i njezine institucije. Čak i SAD i Francuska koje imaju donekle drugačiju ideju državotvornosti s ponosom ističu kako su one u službi naroda i kako u njima narod vlada. „We are the people“ rekli bi u Americi. Razlog zbog kojega je nacionalni identitet postao državotvornim identitetom u Europi, a vjerski nije, jest sljedeći. Moderne europske države mahom nastaju u  19. stoljeću  na valu romantizma, a potom i liberalizma. Romantizam je imao cilj okupiti naciju i zapravo dati odgovor na pitanje tko smo to mi. Tako se u germanskom svijetu kroz ideju romantizma provlači ideja okupljanja i stvaranja zajedničke države. Slična se stvar dogodila i kod nas. Nadalje, nakon što smo se okupili i definirali tko smo to mi, donijeli smo zaključak da Mi (ovo Mi s velikim slovom označava kolektiv) imamo pravo odlučivati sami o sebi. Štoviše dolazimo do zaključka kako Mi možemo bolje upravljati sobom i svojom zemljom, nego što to umjesto nas mogu raditi neke druge elite kao što su kraljevi i plemstvo. Tu na scenu dolazi ideja liberalizma koja kaže da su svi ljudi jednaki i da svatko ima jednako pravo upravljati sobom i okolinom oko sebe. U hrvatskom kontekstu ideja nacionalnog okupljanja i liberalnog samopovređivanja najjasnije se  ispoljava u politici Ante Starčevića. On je prvi rekao da Hrvatska treba biti ujedinjena i sposobna upravljati sama sobom. Upravo zbog toga što su nacionalni identiteti, u kontekstu Europe, imali i državotvornu ulogu, oni i danas imaju toliko značenje i ljudima su veoma bitni.