Povijest ciklični proces (Historia est magistra vitae [mortis], 11/9 = 12/7)

Rat (i nasilje) jedan je od temeljnih ljudskih poriva. Slikovito rečeno, od «krapinskog pračovjeka», tj. stvaranja manjih skupina ljudi do danas počele su borbe, ratovi za svoje interese. Dok sukobi bijahu ograničeni na sukobe pojedinaca, to se moglo okvalificirati kao incidenti, "huliganski" ispadi.


Nekada bijahu jednostavni interesi ─ lovna i plodna područja i slično ─ danas razvojem tehnologije, industrije, (geo)politike, raznovrsnih ideologija te ostalih (nad)nacionalnih i "(nad)nacionalnih", kao i interesa (vulgo: lovnih i plodnih područja); realistima je apsolutno jasno da dok će biti ljudi bit će i (revolucionarnih) ratova.

Rat između ljudi može zauvijek nestati jedino vječnim ratom ili ratom protiv izvanzemaljaca s ciljem totalnog uništenja ljudske rase.
Ako pak izvanzemaljci, iz bilo kojeg razloga, ne nastupe s ciljem totalnog uništenja ljudi, samo je pitanje kada će se stvoriti ljudske kolaboracionističke snage izvanzemaljaca; «ipso facto» rat između "naprednjačkih kozmoglobalista" i "konzervativnih svjetovnjaka" .

Poznati događaj 11. rujna 2001. su po metodologiji i cilju, apsolutno usporedivi s postupcima F. D. Roosevelta glede japanskog Pearl Harbour. Potonji predsjednik je imao već mjesecima obavještajne informacije o nadolazećem japanskom napadu na Pearl Harbour, višekratno i s raznih strana ponavljani/dojavljivani predsjedniku SAD-a i njegovom uredu─ što danas i poznati svjetski "građanski", "mainstream" povjesničari priznaju kao činjenicu ─ ali (F.D. Roosevelt) je trebao povod za ulazak u rat.

Jedan od posrednih dokaza, za mene u biti neposredan dokaz, jest činjenica da "slučajno" baš u vrijeme napada havajska luka bijaše puna samo "starim željezom" i, karikiram, manjim plovnim jedinicama: bojni brodovi (zastarjeli ─ kako već tada tehnički zastarjeli, tako već i kraj razdoblja vladavine bojnih brodova svjetskim morima) raznovrsne krstarice, razarači itd. Niti jedan jedini nosač zrakoplova nije bio tada ukotvljen u glavnoj luci tihooceanske flote SAD-a. Začudo, baš u to vrijeme svi nosači zrakoplova su se nalazili na vježbi.

Pearl Harbour bijaše «pirova pobjeda» Japana. Osvojili su Filipine, kao i većinu zapadno tihooceanskih otoka, JI Aziju (dogovor s višijskom Francuskom), nadirali prema Indiji nakon zauzeća skoro cijele Burme, bili snažno prisutni u (pri)obalnim dijelovima Kine i drugim kineskim područjima koja im bijahu potrebna; ali zbog potpunog očuvanja nosača zrakoplova, Japanci gube tijekom 1942. geostrategijski iznimno važne pomorske bitke u Koraljnom moru (prva bitka koja je dobivena samo uporabom nosača, odnosno ostale plovne jedinice nisu ni stupile u borbu, tj. nisu se ni vidjeli), kao i Midway; što je de facto značilo japanski prelazak u obranu na istočnom dijelu tihooceanskog bojišta.

Zadnje izbore FDR je dobio uvjeravanjem prevladavajuće izolacionističke struje u američkom društvu (koliko samo ima puka njemačkog, irskog, talijanskog i spomenimo, hrvatskog zbog uspomene na vrijednog Rudolfa Erića). Japanskim napadom je dobio izliku za ulazak u rat, premda je već ratnohuškačkim «Land and Leasing» „ugovorom“ tijekom službene neutralnosti, u biti objavio rat Njemačkoj. I što je najbolje, odnosno posredni dokaz, što je FDR htio već godinama: na sastanku poznatom kao «Arcadia Conference» između FDR-a i Churchilla u Washingtonu od 22.XII.1941. do 14.I.1942. utvrđena/potvrđena je strategija "Europa prva".

Rat je ambivalentna pojava: Jedan je od "jahača apokalipse". Većina najužasnijih događaja u povijesti čovječanstva potječu iz ratova. U suvremeno doba, diskutabilno rečeno, u ratu su civili ─ pritom prvenstveno mislim na djecu, kolateralne žrtve!!!

Međutim, u novijoj povijesti, u industrijskom i post-industrijskom društvu nema više podjele na vojnike i civile, osim odora. Dijete, ne mislim na najmlađe (bebe, mlađe i starije), može stisnuti obarač, a da ne pričam o starim osobama. Ima „lovačkih“ priča, ali ima i istinitih o „situacijama“ tijekom prestanka obraćanja pažnje na mlađe teenagere ili stare babe po selima nakon oslobođenja. Uostalom poznata je stvar, prema oralnoj historiji, da su partizani (JA od ožujka 1945.) od 13 do 15 godina bili među najgorim stražarima u kolonama. Dokazivanja radi, samo bi „povukao“ rafal (bilo je x-broj raznovrsnih automata, čak i preteče Kalaša ─ prva jurišna puška na svijetu Sturmgewehr 44, StG-44/MP-44, možda i prve inačice: StG-43/MP-43) i ubio nekoliko zarobljenika.

Od tuda je i spomen „partizanske bolesti“ (vrsta padavice, epilepsije). Ne znam je li uglavnom bila ograničena na djecu, ali kod onih imalo normalnih u tim godinama ─ a da nisu bili ratni veterani ili da im nisu pred očima obitelj mučili i poubijali ─ nakon što bi postale masovne ubojice, njihova (pod)svijest to vjerojatno nije mogla podnijeti i manifestiralo se kao padavica.

Primjer radništva: U «Končaru. Tvornici kućanskih aparata d.o.o.», gdje sam tijekom apsolventske godine neprestano „tukao“ noćnu na teškim prešama, pričali su mi stari „meštri“ kako su 1991. proizvodili minobacače. Kod njega je problem napraviti nišanske sprave, a cijev i sl., svaki strojobravar može ako ima stroj. Da ne pričamo o današnjem post-industrijskom društvu, u kojem, karikiram, dijete kad se rodi već bolje rukuje od mene računalom, „mišom“, „joystickom“; «ipso facto» najbolje baze za novačenje rukovateljâ dronovima, odnosno bespilotnim letjelicama s kamerama i naoružanjem (po novo hrvatskom: 'multitask') su klinci iz osnovne i srednje škole. Tada se javljaju „humanisti“ s pričom o vojnicima i civilima. Takozvani progres, točnije rezultat tehnologijskog napretka jest da su svi opravdane mete, osim beba i paraplegičara. Danas je stvarno: “prvo pucaj, onda pitaj”. Tko želi imati čistu savjest u suvremenom ratu, laka mu zemlja.
Uza sve te užase, pozitivne stvari iz rata i dalje egzistiraju, kao i prije tisućâ godina. Samopožrtvovanje, solidarnost, prijateljstvo za sva vremena i kako stara tvrdnja kaže: „Rat izvlači iz čovjeka ono najgore i ono najbolje!“

O autoru