Nepoznati Voltaire i Francuska revolucija

 

 

 

 

 

 

François Marie Arouet - Voltaire - središnja je ustanova francuskoga prosvjetiteljstva[1], već za života stekavši naslov vodećega duhovnog autoriteta prosvjetiteljske Europe[2]. Romanom Candide ili optimizam (Candide ou l’Optimisme, 1759.), u kojemu ironizira i satirizira filozofiju optimizma G. W. Lieblinza, a koje je i njegovo recepcijski najtrajnije djelo[3], ulazi u kanon europske književnosti i postaje neizostavnom figurom svih školskih književno-povijesnih i filozofskih pregleda.

Nepoznati Voltaire - primjer oglivizma

Premda nam se dvostoljetnim nastojanjima novina, školskih čitanki i predavača sa svečilišnih katedra »prodaje« priča o snošljivome intelektualcu pripisujući mu se citat nikada potvrđene autentičnosti[4], uvidom u Voltaireovu retoriku i djelovanje ta se slika značajno mijenja.

Je li snošljiv čovjek, intelektualac, čovjek »otvorena uma« onaj koji izjavljuje da je »kršćanstvo divlja zvijer koja siše krv svojih istomišljenika«[5]? Može li se osoba koja je u pismu svome prijatelju zabilježila da bi »bila ludost postati mučenikom zbog istine«[6] biti prozvana vođom »prosvjetiteljskoga« pokreta? (Može, što mnogo govori i o samome tom pokretu.) Može li se takva osoba nazvati »slobodoljubivom«, koja usklikuje »uništite bestidnicu« (Ecraséz l'infame)[7] upirući prstom u svoje neprijatelje te, poput Katonova »Ceterum censeo Carthaginem esse delendam«, ponoviti: »Sva svoja pisma završavam s Ecr. L'inf. kao što je Katon uvijek govorio 'Uostalom smatram da Kartagu treba razoriti'«, pri čemu Voltaireova Kartaga jest Katolička Crkva.[8].

Kako se ovaj Voltaireov diskurs uklapa u Orwellov obrazac »oglivizma«? Drug Ogilvy nije postojao, ali mu je Veliki brat uz pomoć lažnih fotografija, lažnoga životopisa i hibridnoga junaštva stvorenoga ciljanom propagandom, udahnuo život.[9] Kao takav, Ogilvy klasično je oružje informacijskoga rata, kojim se »čovjeka može lišiti izravnoga iskustva o pojavama i činjenicama. Posljedica je navedenoga što čovjek pojavu i događaj prihvaća kao stvarne samo ako oni postoje u informacijskome prostoru. Razlog takve pojavnosti posljedica je medijske preplavljenosti obavijestima, a ne činjenicama.«[10] Tako nepostojeć Voltaireov citat (vidi bilješku br. 4) spretnim zahvatom počinje postojati u boljoj prošlosti te se posljedično, ovom »inverzijom sjećanja«, iz kolektivnoga pamćenja briše sve ono nepoželjno oko Voltaireove osobe, kako bi se nova slika stvorila pripisivanjem stanovitoga citata E. B. Halla, Voltaireu samome.

Voltaireov »znanstveni rasizam«

Mit o tolerantnom, prosvjetiteljskom Voltaireu, pada u vodu pred njegovim vlastitim riječima: »Bijelci su superiorni crncima, kao što su crnci superiorni majmunima, a majmuni kamenicama.«[11] U uvodnome dijelu svoga Eseja o običajima Voltaire naznačuje kako »samo slijep čovjek može posumnjati da su bijelci, crnci, albini, Hotenoti, Laponci, Kinezi, Amerikanci potpuno različite rase« zastupajući poligenetičku teoriju, po kojoj različite ljudske rase potječu od različitih praroditelja, a koja je poslužila »Europljanima, naravno i Francuzima, da na afričkome kontinentu uspostave robovlasnički sustav.«[12] Stoga Voltaire i kaže: »Nemamo prirodno pravo okovati stanovnika Angole« dodajući da »na to imamo sporazumno pravo. Zašto se prodaje taj crnac? Ili, drugim riječima, zašto se dopušta da ga se prodaje? Ja sam ga kupio, on mi pripada, što mu onda krivo radim? Radi kao konj, ja ga loše hranim, još gore odijevam, zapovijedam da ga izbatinaju kada ne sluša. Što je tu toliko čudno? Postupamo li bolje prema našim vojnicima?« No, Voltaire nastavlja i dalje: »Crnac, u odnosu na vojnika, ima prednost da ne riskira svoj život nego ga provodi u društvu svoje crnkinje i svoje crnčadi.«[13]

Načelom inverzije Voltaire robovlasništvo nad crncima pozitivizira ustvrdivši: »Crnac koji prodaje samoga sebe luđak je, a otac koji prodaje svoga malog crnca barbar je. A ja se ponašam razumno tako što ga kupim i time mu dajem priliku da radi na mojoj plantaži.«[14] Zanimljivosti radi, Voltaireov primjer slijedit će i njegov prijatelj John Locke, koji će zarađivati na trgovanju dionicama kompanije Royal African, koja se bavila trgovinom crnačkim robljem.[15]

Voltaire će u prvome poglavlju Rasprave o metafizici (1734.) iznijeti pretpostavku kako se filozof s Marsa u potrazi za ljudskim bićem i njegovim glavnim osobinama iskrcao na Zemlju, u državu nazvanu Cafri. Priča se nastavlja ovako: »Vidim majmune, slonove, crnce koji, čini se, svi imaju nekakv tračak nesavršena razuma (...) Kada bih na prvi dojam prosuđivao, bio bih sklon misliti da među tim bićima, slon onaj koji je razuman. Ali, da ne sudim lako, promatram neko mladunče od šest mjeseci, slonića, lavića, psića. Opažam, bez trunke sumnje da te mlade životinje imaju neusporedivo veću snagu i spretnost, više ideja i strasti, bolje pamćenje od jednoga malog crnca. Opažam i to da poslije nekog vremena on ima toliko ideja kao i oni svi zajedno. Isto tako opažam da te crne životinje među sobom govore bolje i raznolikijm artikulanijim jezikom negoli druge životinje (...) I, naposljetku, dugim promatranjem skromnoga stupnja superiornosti koju oni s vremenom dobiju nad majmunima i slonovima, usuđujem se na procijeniti da je tu riječ o čovjeku.«[16]

Ovaj prikaz najbolje ćemo zaokružiti anegdotom iz Voltaireova života. Naime, po pronalasku fosiliziranih riba i školjaka u talijanskim Dolomitima, Voltaire se uznemirio istime, bojeći se da bi ta (paleontološka) otkrića mogla u ljudma potaknuti vjerovanje da se opći potop, u određenome povijesnom razdoblju, doista dogodio. Stoga je u svojoj akademskoj disertaciji iz 1746. godine utvrdio da su te ostatke donijele i ondje ostavile »bezbrojne mase hodočasnika i križara na povratku iz Svete Zemlje.« O ovoj izjavi književni kritičar Erich Auerbach napisat će: »Svojim budalastim ismijavanjem fosila pronađenih na Alpama Voltaire je pokazao vrstu neurotičnoga straha.«[17]

Na kraju će i sam Voltaire u pismu Thériotu zapisati: »Treba znati lagati kao sam vrag, odvažno lagati, a ne se pritom stidjeti. Treba znati lagati sada i uvijek, a ne samo u jednome trenutku.« [18]

Voltaire i Francuska revolucija

Španjolski političar, filozof i diplomat Juan Donoso Cortés, koji je do izbijanja »majke svih revolucija« bio umjeren liberal, u svome je Govoru o diktaturi iz 1849. ustanovio: »Ova revolucija je tvrdila da će svijetu donijeti vladavinu slobode, jednakosti i bratstva. Sada pak, moja gospodo, što je ova revolucija donijela? Ona je učinila nužnom slobodu diktature, ona je tu diktaturu proglasila i odmah sebi prisvojila; ona je u ime jednakosti iznašla diktaturu novoga plemstva partijskih drugova; i konačno: u ime bratstva na ulicama Pariza međusobno su se poklala opoganjena braća. Ova republika, koja se naziva republikom triju istina, ja kažem da je to laž. Ja se odričem ove republike, jer je to republika triju laži.«[19]

Općepoznato je da su Sjedinjene Američke Države podržale i pozitivno vrjednovale revoluciju, to više što su u njenoj pripremi sudjelovali američki političari i masoni Benjamin Franklin i Marie Joseph Marquis de Lafayette te što je uslijedila nakon Američke revolucije (1776.).[20] U Međunarodnom lekiskonu masonerije stoji pak ključno priznanje: »Masonerija nije ništa poduzela da bi organizirala revoluciju. Ona je dala Francuskoj ideju o jedinstvu roda ljudskoga, poučena od Franklina i Lafayetta, formulirala je ljudska i građanska prava, i u njenomejeu krilu dozrijevala duhovne ideje 1789. A što je slijedilo nakon 1791. nema više veze s ovim idejama.«[21]

Naime, u vrijeme Revolucije, u Francuskoj je bilo 629 masonskih loža, od toga u Parizu 65, a ukupnan broj slobodnih zidara bio je oko 70 tisuća članova. Na izborima za Skupštinu državnih staleža u svibnju 1789. (neposredno prije izbijanja revolucije) dvije trećine izabranih delegata bili su masoni, njih 477.[22] Teoretičari, organizatori i agitatori revolucije bili su članovi iluminata, francuski i ini masoni, okupljeni oko slobodnozidarske krovne frakcije Veliki Orijent (Grand Orient, osnovan 24. svibnja 1773.), napose masoni združeni u prestižnu parišku ložu »Les Neuf Soeurs« u kojoj je upravo tih godina veliki meštar bio Benjamin Franklin, budući predsjednik SAD-a. U tu je ložu, kojoj je sjedište bilo u negdašnjem samostanu isusovačkoga novicijata, u svojoj 84. godini života, 17. veljače 1778. svečano bio primljen i Voltaire, u nazočnosti dvjesto i pedesetorice masonske braće.[23] Tom prigodom veliki meštar lože uputio je Voltaireu pozdravnu riječ: »Predragi moj brate, vi ste bili slobodni zidar još prije negoli ste primili ovo obilježje i vi ste ispunili odgovarajuće obveze još prije negoli ste za to od nas primili zaduženja«[24].

Dokaz da je revolucija bila dugoročno pripremana u Francuskoj i izvan njezinih granica služi pismo što ga je D'Alembert uputio Voltaireu 23. studenog 1770., gotovo devetnaest godina prije izbijanja revolucije, a u njemu piše: »Na našoj strani imamo caricu Katarinu, pruskoga kralja Friedricha II., Kristijana VII. iz Danske, kraljicu Švedske, Ulricha iz Brandenburga i njegova sina, budućeg Gustava III., kralja Poljske, mnogo kneževa Carstva i cijelu Englesku.«[25]

Revolucija kao visceralna mržnja protiv »trona i oltara«[26] možda se najbolje može sažeti u rečenici Denisa Diderota, glavnoga urednika i izdavača Francuske enciklopedije: »svijet neće biti sretan dok posljednji kralj ne bude zadavljen crijevima posljednjega svećenika.«[27] A tu su ideju zdušno podupirali brojni intelektualci toga vremena, od Voltairea, Holbacha, Helvetiusa, Rousseaua, D'Alemberta do Condorceta, Dantona, Marata, Montesquieua. Roberspierrea i drugih.[28]

Umjesto zaključka, još jedna crtica iz Revolucije

Jedan od prvih suvremenih genocida zbio se u pokrajini Vandeji, gdje su jakobinske snage usmrtile oko 120 tisuća ljudi zbog njihove pripadnosti katoličanstvu.[29] Za ovaj pokolj nije se sa sigurnošću znalo sve do otkrića »kartona BS/8« u Povijesnome arhivu Francuske vojske, koji sadrži korespondenciju između revolucionarne vlade u Parizu i vojnih zapovjednika u Valdeji od 1793. do 1794. godine. U tim se zapisima (korespondencijama) nalazi zapovijed iz Pariza »potamanite ih sve - rat neće završiti dok ne nestane i zadnji stanovnik Vandeje« kao i odgovor generala Turreaua: »Vandeja treba postati nacionalno groblje.«[30] Republikanski general Westermann u pobjedničkome je zanosu izjavio: »Vandeja više ne postoji! Umrla je pod našim slobodarskim sabljama, sa svojim ženama i svojom djecom. Zgazio sam djecu kopitima mojih konja, masakrirao žene da više ne rađaju bandite. Ne mogu sebi predbaciti da sam ikoga zarobio. Sve sam uništio... Ceste su posijane leševima. Ima ih toliko da na nekim mjestima tvore piramidu.«[31]

Od jednakosti, slobode i bratstva u ovoj klaonici ni slova. Sapienti sat.

 

[1] Blackburn, Simon. Oxford Dictionary of Philosophy, Oxford University Press, 1996., str. 395-396

[2] Natuknica o Voltaireu u mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65298

[3] Isto, Hrvatska enciklopedija.

[4] Radi se o sljedećem citatu: »Prezirem vaše svjetonazore, ali sam spreman umrijeti za to da ih jednom mognete slobodno izražavati«. Ovu misao Voltaire nikad nije izrekao. Ona, naime, pripada engleskoj spisateljici Evelyn Beatrice Hall iz njezine knjige Voltaireovi prijatelji (The Friends of Voltaire, 1906.). Usp. Socci, Antonio. Rat protiv Isusa, Benedikta, Zagreb, 2003., str. 46

[5] Lanzillo, Maria, Voltaire - Politica della tolleranza (Voltaire - politika tolerancije), Laterza, Rim - Bari, 2000., str. 100

[6] Vannicelli, Andrea, Voltaire sconosciuto (Nepoznati Voltaire), Studi Cattolici, br. 587, studeni 2010., str. 778

[7] Poklič ecrazes l'infame prvi put se javlja 23. lipnja 1760. u Voltaireovu pismu D'Alambertu u kojem dodaje da »to pitanje ima presudnu važnost (...) i ono je najveća usluga koja se može napraviti ljudskom rodu«. Od toga će se nadnevka navedeni poklič mnogo češće početi nalaziti u pismima, i to toliko da se Voltaire jednostavno potpisivao riječima Ecr. l'inf.

[8] Domazet-Lošo, Davor. Admiralovi zapisi 2, Denona, Zagreb, 2017., str. 191, bilješka br. 15.

[9] Usp. Orwell, George, 1984, strl 45-6 i 49

[10] Domazet-Lošo, isto, str. 185

[11] Socci, Antonio, isto, str. 51

[12] Domazet-Lošo, isto, str. 194

[13] Voltaire, Scritti filosofici (Filozofska pisma), Paolo Serini (ur.), Laterza, Bari, 1962., sv. I, str. 610

[14] Voltaire, Scritti filosofici (Filozofska pisma), Paolo Serini (ur.), Laterza, Bari, 1962., sv. I, str. 613

[15] Usp. Poliakov, Leon, Storia dell'antisemitismo, sv. III, str. 122

[16] Voltaire, Scritti filosofici (Filozofska pisma), Paolo Serini (ur.), Laterza, Bari, 1962., sv. I, str. 131-2

[17] Usp. Domazet-Lošo, str. 195-6 i Poliakov, str. 122

[18] Socci, Antonio, Rat protiv Krista, isto, str. 65

[19] Drimmel, Heinrich. Gott mit uns. Das Ende einer Epoche, Amalthea Verlag, Beč-München, 1977., str. 217

[20] Lutz, Heinrich, Französische Revolution, u: Sacramentum mundi, sv. 2, Herder-Freiburg, 1968., str. 65-71

[21] Lennhof, Eugen; Posner, Oskar, Internationales Freimaurer-Lexikon, 1992., str. 1308: »und in ihrem Schosse wuchsen die geistigen Ideen von 1789. Was 1791 folgte, hatte nichts mehr mit diesen Ideen zu tun.«

[22] Nardi, Orio, Il vitello d'oro, Milano, 1989., str. 127

[23] Lennhof i Posner, isto, str. 502

[24] Ploncard d'Assac, Jacques, Das Geheimnis der Freimaurer, Stuttgart, 1989., str. 56

[25] Orio, isto, str. 126

[26] Adler, Manfred, Die antichristliche Revolution der Freimaurerei, Jestetten, 1975., str. 19

[27] Seppelt, Franz Xaver; Schwaiger, Georg, Geschichte der Päpste, München, 1964., str. 364

[28] Introvigne, Massimo, Il sacro postmoderno, Gribaudi Editore, Milano, 1996., posebno poglavlje I.: In principio era la Rivoluzione francese, str. 24-59

[29] Usp. Secher, Reynald, Le genocide franco français. La Vendee-Venge, Pariz, 1986.i Martin, Jean-Claude, La Vendée e la France, Pariz, 1987.

[30] Introvigne, isto, str. 53

[31] Mezzadri, Luigi, La Rivoluzione francese e la Chiesa, deveto poglavlje Il caso Vandea, str. 133-144, citat na str. 135

O autoru